Doris Dragović: Dobro je uvek jače, zlo je samo bučnije

Doris Dragović: Dobro je uvek jače, zlo je samo bučnije

Autor: | 29/01/2014

0

Odavno je prestala da broji koliko je puta bila proglašena za jednu od najlepših žena na ovim prostorima jer joj je dobra pesma uvek bila važnija od dobrog izgleda. Ne zna ni koliko je albuma prodala, jer su svi redom dostizali danas nezamislive tiraže. Doris Dragović, velika jugoslovenska muzička zvezda, postoji više od tri decenije. Kada se pomene njeno ime, mnogima se pred očima stvori lepa Dalmatinka koja na evrovizijskoj sceni zanosno peva „Željo moja“, ali ima i onih koji će prvo pomisliti na sporne izjave koje nikad nije dala, a koje su poslednjih nedelja važan predmet društvenih polemika. No, jednom prilikom je rekla, „zaboravićemo brige dnevne i pokoju sedu, jer trideset (godina) novih sada je na redu“. Prvi na tom planu su veliki koncerti u Srbiji, na Dan zaljubljenih u Beogradu i dve nedelje kasnije, 8. marta, u Novom Sadu, nastupi kojima se popularna pevačica veoma raduje i s nestrpljenjem ih očekuje.
- Bio je dovoljan poziv vrhunskih profesionalaca koji su godinama verovali da bi ti koncerti mogli da budu sjajni projekti, te su zajedno s mojim saradnicima realizovali ideju. Reč je o predivnim ljudima koji kroz svoj posao neguju onu pomalo zaboravljenu kulturu, romansu i komunikaciju, koje meni očigledno prijaju. Stara je to škola i ogromno iskustvo, a sve to izuzetno cenim - otkriva Doris za magazin „Hello!“.

Jeste li imali prilike da se upoznate sa „Kombank arenom“ i da li se bolje osećate dok nastupate u tako velikim dvoranama ili pak na manjim, intimnijim mestima?

- Zbog obilja zadataka i brojnih obaveza nisam stigla da obiđem „Arenu“ kada sam pred Novu godinu nakratko boravila u Beogradu. Lepota koncerta nikada ne zavisi od veličine objekta, već od drugih, važnijih faktora. Događalo se da je potpuna sinergija zaživela i u najvećim dvoranama sa ogromnim brojem posetilaca. Kao što postoji mnogo elemenata koji sačinjavaju uspeh ljudskog života u celosti, tako je slučaj i sa nastupima. Jedino u šta mogu da budem sigurna je moj ulog.

Poslednjih godina izbegavate medije i javni svet. Da li vas dotiču razne priče kojima pokušavaju da naruše vašu uspešnu karijeru, koja traje više od trideset godina?
- To je dramatično pitanje koje ni u kom pogledu ne drži vodu, jer dok god bude bilo ljudi, onih ljudi koje pišem velikim slovima, biće i svega dobrog što ste nabrojali. Dobro je uvek jače, zlo je samo bučnije. Priča je uvek bilo, ali naučila sam da primenjujem ono čemu su me roditelji učili - da nije važno šta je rečeno, već ko je rekao.

Muzičkim vodama zaplivali ste sa grupom „More“, a posle „Pesme Evrovizije“ 1986. postali ste velika zvezda sa bezbroj titula za ženu godine sa platinastim pločama. U međuvremenu su se ovde promenili i ljudi, i nazivi država. Kako ste uspeli da opstanete?

- Ako u ovaj posao uđete s predumišljajem, već u startu ste osuđeni na gubitak. Pokušala sam, malo iz šale, više iz ljubavi, a onda sam shvatila da mi pevanje znači više od studija sociologije. Odrastala sam uz muziku, u detinjstvu sam se dugo bavila baletom, ali morala sam da prestanem kada sam prerasla propisanu visinu. Iskustvo u bendu bilo je od neprocenjive vrednosti, jer sam se upoznala sa svom težinom i ozbiljnošću koje nosi reč profesionalizam. Sa dvadesetak godina ne razmišljamo mnogo o poslu i ljudima s kojima radimo. Jako je važno da čovek shvati da nije sam i da svaki plus koji dobije, dobijaju i oni s kojima sarađuje. Divim se svakom mladom umetniku koji danas počinje pevačku karijeru. Ni sam ne zna u šta se upušta.

Porodica je vaše najsigurnije utočište, ali može li takva zajednica da se održi u savremenom društvu u kome se velikom brzinom gube sve vrednosti?
- Porodica vekovima stoji na plećima jakih i poštenih muškaraca i žena, koji se svakog dana susreću sa nedaćama koje život donosi i rešavaju ih onako kako misle da treba. Zbog takvih ljudi postojimo mi danas, sve ostalo je plićak, na to se ne treba ni osvrtati. Meni je porodica na prvom mestu i najviše mi prija vreme koje provodim sa suprugom, sinom i prijateljima.

Poslednjih godina mnogi su se pitali gde ste nestali i da li još nastupate. Vama je, međutim, bila preko potrebna pauza.
- Često u šali kažem da bi za tri decenije ovakvog posla u nehumanim uslovima trebalo imati beneficirani radni staž. U jednom trenutku imala sam utisak da je moj život točak koji nikad ne staje. Mnogo puta sam poželela da se sve zaustavi i nestane, pa da ostanem samo sa najintimnijim delom sebe. Taj svoj mikrosvet doživljavam kao školjku koja se samo meni otvara. Jednostavno, ima dana kada čovek oseti potrebu da se sakrije i da neke stvari proživljava unutar sebe, da to škrto čuva i ne deli nigde i ni sa kim.

Dakle, nije vam ni padalo na pamet da odustanete od muzike kao što se pisalo i pričalo?

- Ne mora uvek sve da bude predočeno javnosti, nije to jedini način da bi umetnik postojao. Jednom je Džiboni rekao sjajnu stvar, da ovo što mi radimo nije posao, nego poziv. Ja ni u jednom trenutku nisam pomislila da odustanem od pevanja, jer kada se baviš muzikom, ne možeš samo tako da odeš, da kažeš da ti je dosta svega i da zatvaraš to poglavlje svog života. Samo jedan novi ton dovoljan je da u tebi izazove rezonancu i vrati te u ono stvaralaštvo u kome si začet i u kome si očito i rođen.

Mir i sigurnu luku pronašli ste, između ostalog, i u veri. Koliko vam česti odlasci u crkvu pomažu u ovom haotičnom vremenu?
- Vera pripada svakom vremenu. Kad se ne borimo sa nevoljama i problemima, upravo Bogu možemo da zahvalimo na tome što muka ne postoji. Ali, verujem i u ljubav, porodicu, pripadanje, nežnost, u sve one lepe stvari koje čine život.

Uvek ste stajali na samom vrhu, ali nikad niste bili deo klasičnog estradnog sveta na balkanski način. Komplimenti su pljuštali sa svih strana. Kako ste se nosili s njima?

- Komplimenti su me oduvek zbunjivali, jer sebe nikada ne mogu da vidim vašim očima. Primam ih sa zahvalnošću iako su oni u isto vreme i velika obaveza. Zato od srca hvala i vama. Čini mi se da je ovaj naš svet mnogo bolji nego što se u nekom trenutku može pomisliti, samo ne treba slušati buku o kojoj smo pričali, onu što izvire iz zla. Pogled mi uvek leti prema dobru, pa tako vidim silnu mladost koja dobro ide napred. Hod im je nekako čvrst, a opet veseo, jer nose radosti i mudrosti više nego što im je potrebno. Nadam se da tu ima nešto i za nas, generacije „prepametnih i prekrasnih“.

Da li vam je dobar izgled više pomogao ili odmogao?
- Moji aduti za postojanje na sceni su čisto umetnički i, što su u težem obliku bili, to je bio veći izazov. Ljudi su kroz njih sudili o meni. Scena je moja uloga, to nisam ja. Još na početku karijere sam u šali isticala da „Doris nije samo da se gleda već i da se sluša“. Uvek sam govorila da je lepota relativan pojam i možda mi je bila važna tri i po sekunde pre nego što izletim kroz vrata. Nastojala sam da prisilim ljude da me slušaju, a ne da vodim računa o tome kakav vizuelni efekat ostavljam na njih. Osim toga, taj efekat je kratkog veka.

Jednom prilikom rekli ste da pevate ljudima, a ne publici jer je publika nešto pasivno za razliku od ljudi koji vam tokom nastupa pripadaju i srcem i dušom. Da li je prijateljstvo danas teška reč?
- Naravno da nije, ako prijatelje gledamo otvorenih očiju i širokog srca. Ako su nam oči zatvorene, lako se dogodi greška koju često pravimo, a to je da mi počnemo sami da kreiramo tog prijatelja. Osmišljavamo kakav treba da bude, koliko će nam možda dugovati, šta smo sve za njega uradili, ali to onda više ne može da se nazove prijateljstvom. Jedino pitanje koje bi trebalo da postavimo je koliko smo i šta smo mi učinili za njega kao čoveka, šta smo napravili za njegovo dobro, i tu se priča završava. Ali, lepa je to priča i trudim se da je što češće ponavljam.


Piše: Snežana Ilić, Life Content

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin