Ivan Jevtović: Supruga i kćerka su moje carstvo za koje ću se boriti do kraja

Ivan Jevtović: Supruga i kćerka su moje carstvo za koje ću se boriti do kraja

Autor: | 12/10/2013

0


Šarmantni glumac Ivan Jevtović do pre četiri godine bio je stalni član pozorišta "Boško Buha", a odnedavno je deo ansambla "Ateljea 212". Njegov glumački talenat i ljubav prema pozornici publika je prepoznala od njegovog prvog pojavljivanja u predstavi "Virus", pre šesnaest godina, pa su sve njegove uloge do sada prihvaćene sa velikim poštovanjem i oduševljenjem. Ljubav prema glumi nasledio je od pokojnog oca Vladimira Jevtovića, čuvenog profesora glume, koji je pre četiri meseca iznenada preminuo u šezdeset šestoj godini. Talentovani Ivan ima dva brata, starijeg Rastka, profesora srpskog jezika i mlađeg Jakova, koji je takođe glumac. Četrdesetjednogodišnji Ivan gostuje u gotovo svim beogradskim pozorištima, a uloge u mjuziklima mu izuzetno leže, jer je muzika njegova druga velika ljubav, pored glume. Kao frontmen kultnog benda "Deca loših muzičara" nastupao je širom naše zemlje. Na filmskom platnu odigrao je mnogo zapaženih uloga poput one u filmu "Stršljen", Gorčina Stojanovića.
Kao i njegov otac koji se oženio kada je imao svega dvadeset godina njegovom majkom Tatjanom i Ivan je osnovao porodicu prilično rano. Sa suprugom Sandrom u skladnoj je vezi petnaest godina, a od 2000. su u braku i imaju dvanaestogodišnju kćerku Sofiju, koja je centar Ivanovog sveta, najjača pokretačka energija, inspiracija. Nakon prerane smrti oca, Ivan se vratio radu, baš onako kako je to od velikog profesora glume Vladimira Jevtovića i naučio da treba.
- Studenti mog oca Vladimira, kojih ima jako mnogo, moja su braća i sestre, kako meni, tako i mom starijem i mlađem bratu. Vladimir je vrlo rano odlučio da se bavi pedagogijom, završio je Filozofski fakultet, tokom koga je upisao i glumu. On je sa dvadeset i nešto godina završio dva fakulteta, formirao je porodicu, vrlo rano se oženio sa mojom majkom Tatjanom, moj strariji brat se rodio kada je tata imao dvadeset jednu godinu. Sada, kada to nekome kažete, deluje nemoguće da neko sve to postigne jako mlad. Moj otac je bio jedna samosvesna persona, koja je želela da napravi svoje bogato carstvo i on će mi zaista ostati velika inspiracija. Vladimir nikada nije posustao, otkako je postao profesor pa do samog kraja. Bio je veliki "profa", veoma posvećen svojim studentima na "Fakultetu dramskih umetnosti". Uvek je imao potrebu i prosvetiteljsku želju i cilj da dostiže nove ciljeve, pa je u Prištini osnovao "Akademiju za glumu", kao i u Banjaluci, a i na Cetinju je učestvovao u njenom stvaranju. On je bio jedna veoma značajna ličnost za našu profesiju. Praktično je iz vežbaonice sa studentima otišao da se odmara zauvek. Nije imao nijedan slobodan dan ili dan penzije, mogao je pre nekoliko godina da se penzioniše ali je bio toliko veliki radnik što je preneo i na nas, njegove sinove. Učio nas je da dok god imamo snage, želje i inspiracije da stvaramo, to i radimo. Svakodnevno me je pitao šta radim sutra i šta planiram kratkoročno i dugoročno. Jedno od njegovih pravila koje primenjujem u svom životu je da svakog dana treba da uradim najmanje tri stvari vezane za svoju profesiju - kaže Ivan za magazin “Hello!”.
Popularni glumac trenutno priprema mjuzikl "Udadba i ženidba", koji će biti premijerno izveden u "Pozorištu na Terazijama", početkom novembra. Takođe je bio deo glumačke ekipe filma "Put ružama posut", kojim je izuzetno zadovoljan.
Simpatični Ivan s oduševljenjem govori o svojoj supruzi i dvanaestogodišnjoj kćerki Sofiji.
- Moja omiljena žena, jedna jedina i zauvek, je Sandra Jevtović-Bugarin, ona je kostimograf i dizajner, predaje dizajn u srednjoj školi "Tehno art" na Zvezdari. Ona je jedna fantastična osoba sa kojom sam u divnoj vezi već petnaest godina, a u braku smo od 2000. godine. Naša kćerka Sofija četvrtog septembra je napunila dvanaest godina i ona je naše bogastvo. One su moje carstvo za koje ću se boriti do kraja.
Svoju karijeru, koliko je mogao, prilagođavao potrebama svoje mezimice.
- Svesno sam, prilično dugo, ostao u pozorištu "Boško Buha", do pre četiri godine bio sam stalni član njihovog ansambla, zato što sam želeo da pored porodičnog doma Sofiji pružim mogućnost da i u pozorištu ima tu svoju "zemlju čuda". Trudio sam se da joj kroz predstave najdivnijeg žanra za decu, što bajke jesu, pružim to da na najlepši način doživi moj posao, a moje kolege prihvati kao svoje dalje rođake. Želeo sam da joj omogućim da dovodi svoje drugare tamo, da ih vodi u šminkernicu i iza scene, da više puta zajedno gledaju neku predstavu i da uz njih raste i razvija kako treba - ističe Ivan.
On i njegova supruga nisu strogi roditelji, dok je Sofija prema njima ponekad stroga.
- Njeni komentari na moj rad su neprocenjivi, ali ponekad i kontradiktorni, sve to moja žena i ja zapisujemo. Nekada imam njenu potpunu podršku, a nekada me grdi. Na primer kada je gledala mjuzikl "Maratonci", u "Pozorištu na Terazijama", gde sam tumačio lik Bilija Pitona, nije joj bilo jasno što tata peva pesme o grobovima, o mrtvacima. Posle te predstave me je pitala zašto pevam o tim temama, a ja sam pokušao da joj objasnim da je u pitanju crna komedija i da to naši ljudi vole. Ona je odgovorila da nije sigurna da je to u redu i da će kada bude imala priliku popričati sa Bogom da vidi da li je to zaista u redu. Sada već polako ulazi u pubertet , stiče svoj sistem vrednosti, i vrlo otvoreno mi kaže kada joj se nešto ne dopada. Pre izvesnog vremena, kada sam je pozvao da dođe na koncert "Dece loših muzičara", ona mi je rekla da neće doći jer je to trenutno ne interesuje, da joj naša muzika ne prija i da imamo čudne tekstove. Uvek moramo da čujemo svoje klince i njihove komentare i primedbe, jer se u njihovim zapažanjima krije uvek velika istina - kaže na kraju razgovora Ivan Jevtović.

Piše: Jelena Vlahović
Foto: Janko Petković

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin