Emir Bekrić: Još uvek čekam onu pravu

Emir Bekrić: Još uvek čekam onu pravu

Autor: | 03/09/2013

0


Harizmatični mladi atletičar Emir Bekrić, jedini Evropljanin koji je stao na pobedničko postolje na nedavno održanom „Svetskom prvenstvu“ u Moskvi, osvojio je bronzanu medalju u disciplini četiristo metara sa preponama i napravio istorijski uspeh za srpsku atletiku. Dvadesetdvogodišnji sportista, koji na nadlaktici ima tetovažu na kojoj piše "Srbija", trčao je svim srcem za svoju domovinu. Veliki uspeh na prestižnom atletskom takmičenju još proslavlja, a najdraži trenutak mu je bio doček na beogradskom aerodromu, kada su ga mnogi obožavaoci pozdravili sa zastavama i transparentom na kome je pisalo „Svetska bronza, srpsko zlato“. Ponosan na sve što je učinio uz, kako kaže, veliku pomoć trenera Mirjane Stojanović, Emir tek planira do obara rekorde i pobeđuje u disciplini u kojoj je najbolji, a to je trka na četiri stotine metara. Rođeni Beograđanin odrastao je u delu glavnog grada koji se zove Staro sajmište, u porodičnom domu oca Atifa i majke Mirjane. Emir ima sestru Senu, koja živi i radi u Americi, i za koju je veoma vezan. Atletikom se bavi od devete godine, a trenutno je član Atletskog kluba "Partizan". Pored toga što je veoma uspešan sportista Emir je i odličan student Fakulteta za menadžment u sportu. Iako veoma vredno trenira čitave godine, Bekrić voli da vreme provodi sa porodicom i prijateljima. Devojku još nema i pažljivo traži onu "pravu“.

Kakvi su vaši prvi utisci po povratku u Srbiju?
- Meni je srce postalo puno tek po povratku sa „Svetskog prvenstva“, jer sam tada postao svestan istorijskog uspeha koji sam postigao i podelio ga sa najbližima i, naravno, sa srpskim narodom. Ovo svetsko prvenstvo sam trčao za svoj narod i svoju zemlju i zbog toga sam želeo da pošaljem poruku ,,Jedna ljubav, jedno srce“ sa kojom sam i ušao u finalnu trku i zajedno sa svojim vernim navijačima istrčao tih četrdeset osam sekundi.

Kako je vaša porodica reagovala na vaš neverovatan uspeh u Moskvi?

- Roditelji su gledali trku sa mojim društvom kod kuće, a moja drugarica iz detinjstva je fotografisala reakciju moje majke i oca u trenutku kada sam uzeo medalju. Ta fotografija mi je vrlo draga, na njoj je moja majka uplakana od sreće. Za razliku od nje, koju su emocije savladale, moj otac bio je potpuno smiren. Drago mi je što je moja drugarica ovekovečila taj trenutak jer sam mogao da vidim reakcije majke i oca, i moram ponovo reći da mi je srce kao i njima zaista bilo puno.

Da li je vaš otac reagovao smireno jer je i sam bio sportista?
- Da, ali i zbog toga što je on jak muškarac koji staloženije doživljava sportska takmičenja, dok je moja majka po prirodi veliki emotivac, pa nije mogla da prikrije suze radosnice koje su je obuzele kada je videla da sam uspeo.

Kako je reagovala vaša sestra?
- Moja sestra Sena, koja je dobila ime po prelepoj reci koja protiče kroz Pariz, bukvalno je pala sa stolice kada je gledala finale. U tom trenutku bila je na poslu, pa su joj kolege brzo prišle da joj pomognu jer nisu znali šta se dešava, ali im je brzo objasnila šta se dešava. Onda su svi zajedno ostavili obaveze po strani i počeli su da se raduju i slave sa njom. I Sena je bila van sebe od sreće i jedva čeka da u septembru dođem kod nje u posetu.

Gde živi vaša sestra?

- Ona živi u Americi i planiram uskoro da je posetim, da se malo družimo. Želim da ponovo sa Senom proslavim medalju jer ona nije mogla da bude u Srbiji dok smo mi slavili. Važno mi je da odem i da je vidim jer postoji još jedan razlog za slavlje. Ja njoj želim da čestitam što je postala đak generacije na Fakultetu za internacionalni biznis u Severnoj Karolini, koji je nedavno završila i posle koga se uspešno zaposlila u Njujorku.

Vaši roditelji su sigurno vrlo ponosni.
- Oni su toliko srećni i ponosni da ni sami ne znaju kako ostaju čitavi i normalni. Morali su da pobegnu malo na more u Crnu Goru, gde me čekaju da im se pridružim da se dobro odmorimo. Jedva čekam da otputujem i da u miru uz more i talase sredim utiske i misli i psihički se pripremim za nova takmičenja. Mnogo toga želimo i da nadoknadimo jer kao svaki profesionalni sportista i ja sam često odsutan od kuće. Želja mi je da dok boravim u Crnoj Gori odem u manastir Ostrog, gde sam već bio u januaru ove godine, ali jedva čekam da ponovo budem na tom mestu. Posebno se radujem putu u Sjedinjene Države kod sestre.

Kada ponovo počinjete da trenirate?
- Biću na pauzi do sredine septembra kada ću nastaviti sa treninzima i pripremama za sledeće takmičenje koje će se održati u Cirihu. Tamo će biti jaka konkurencija jer ovo nije olimpijska godina i nije godina svetskog prvenstva, pa se apsolutno svi pripremaju za Cirih. To me izuzetno raduje i jedva čekam da nastupim u Švajcarskoj.

Jeste li svesni da ste postali idol mladima?

- Najveći uspeh će mi biti broj klinaca koji će početi da se bave atletikom. Već mi stižu poruke mališana koji žele da se upišu u atletske klubove. Atletika je zaista kraljica sportova i u svoj zagrljaj može da prihvati bilo koga, jer postoji toliko disciplina da svako može da se pronađe. Smatram da je najbolje da prve korake prvo naučite u atletici, a onda možete da se bavite svim drugim sportovima.

Da li ste zaljubljeni?
- Trenutno nisam emotivno ispunjen, nemam devojku, ali tragam. Čekam da naiđem na pravu koja je vredna moje pažnje. Ja sam osoba koja ceni i poštuje ljude i želim da nađem nekoga ko će biti takav prema meni. Zaista mislim da će se naći takva devojka, videćemo, sve u svoje vreme.

Kako ste odlučili da se bavite atkletikom?
- Sasvim slučajno. Fizičko vaspitanje je bitan predmet u osnovnoj školi. Kao devetogodišnjak na fizičkom sam istrčao kros, primetio me je trener koji me je pozvao da se priključim treninzima za atletičare. U početku sam bio svestran, skakao sam udalj, uvis, trčao sa preponama, bacao kuglu, a 2008. godine opredelio sam se za disciplinu četiri stotine metara sa preponama. Ubrzo sam počeo da ostvarujem prve dobre rezultate u toj disciplini, a već sledeće godine sam bio na „Evropskom prvenstvu za juniore“. Naredne godine osvojio sam sedmo mesto na istom takmičenju, 2011. osvojio sam prvu bronzanu medalju na „Evropskom prvenstvu za mlađe juniore“, sledeće godine sam postigao istorijski uspeh i uzeo srebrnu medalju. Međutim, ovu godinu ću sigurno čitav život pamtiti, jer sam osvojio zlato na „Evropskom prvenstvu“ u kategoriji do dvadeset tri godine, što mi je bio veliki san. Zatim sam osvojio zlato na „Balkanskim igrama“ i sada bronzu na „Svetskom prvenstvu“.

Koja je bila vaša prva misao kada ste shvatili da ste osvojili medalju?

- Kada imate jedan san i čvrsto verujete u njega i svaki dan zamišljate kako se taj san ostvaruje, ne možete da verujete da se devedeset posto toga zaista ostvarilo. Zamišljao sam kako prolazim kroz cilj i gledam ka semaforu na kome vidim da piše četrdeset osam sekundi prolazno vreme. Sećam se da je moj trener Mirjana vrištala od sreće i da je bila na dvesta metara od cilja i da je neverovatnom brzinom stigla do mene i zagrlila me, to mi je bio najradosniji trenutak. Veoma mi je važno što sam svojim rezultatima dokazao da zaista ne postoje granice, bez obzira na to iz koje zemlje dolazite jer možete uzeti medalju. Dokazao sam da, ako stvarno verujete u svoje snove, kao što je to i Novak Đoković činio kada je još kao dečak rekao da će jednoga dana biti prvi, sve je moguće. I ja vidim sebe u atletici, kao što on sebe vidi u tenisu, i želim da mladima prenesem energiju i da budem primer kako može da se postigne nemoguće.

Autor: Life Content

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin