Danica Marinković: Spoj modernog i rustičnog u domu na Vračaru

Danica Marinković: Spoj modernog i rustičnog u domu na Vračaru

Autor: | 09/06/2013

0

Talentovana umetnica Danica Marinković, poznata i kao Dana Maar, čitav život provela je na relaciji između Beograda i Pariza. Po završetku fakulteta u Francuskoj i poslediplomskih studija u Velikoj Britaniji, kćerka poznatog slikara Milana Marinkovića Cileta sve češće provodi vreme u Beogradu i otkriva nove vibracije naše prestonice. Ova lepa dama mir i inspiraciju za rad pronašla je u svom novom domu na Vračaru gde prvi put živi sama, odvojena od roditelja. Svoju oazu Danica je uredila tako da se podudara sa njenim senzibilitetom, pa je nove i moderne komade nameštaja kombinovala sa vrednim starinama koje su bile sastavni deo njenog odrastanja, dok je na zidovima savršen spoj njene umetnosti i slika njenog oca.

Šta je obeležilo vaše detinjstvo?

- Sve je bilo ispunjeno bojama, kreativnošću, imali smo dinamičan život na relaciji Beograd-Pariz. Mislim da je moj otac Cile bio preteča muškaraca koji su ostajali kod kuće sa svojom decom dok je majka odlazila na posao, u Privrednu komoru Srbije. Nas dvoje smo uvek bili zajedno, kuvali smo, igrali se, crtali. Kada bismo pričali, recimo o pticama, otac bi mi nacrtao pticu i na taj način je razvijao moju maštu i kreativnost. Tada sam počela da crtam, ali i da pravim kolaže koji su i danas način mog izražavanja kao umetnika. Odrastanje uz oca umetnika pomoglo mi je da ne moram "da se tražim" jer su moja priroda i okruženje u kojem sam živela isti. Ne znam da li bih mogla nečim drugim da se bavim i da na taj način izrazim sebe.

Jeste li od detinjstva znali da ćete se baviti kolažima i grafičkim dizajnom ili ste eksperimentisali i u drugim vrstama umetnosti?
- Osim što sam volela da crtam, volela sam i glumu. Kada sam u Parizu završila gimnaziju, književno-umetnički smer, upisala sam dva fakulteta - Fakultet primenjenih umetnosti, odsek za grafički dizajn i vizuelnu komunikaciju, i studije slavistike na Sorboni. Na tim studijama imala sam predmet Gluma u klasi profesora Save Anđelkovića. Zahvaljujući tome naučila sam da svoje kreativno biće izražavam i kroz svoje telo. Dugo sam svirala klavir, a išla sam i u školu baleta. Mnogo sam slikala, ali jedino me slikarstvo nije mnogo privlačilo jer sam stalno bila okružena njime. Grafički dizajn za koji sam se opredelila i izrada kolaža su oblasti u kojima najbolje mogu da izrazim svoju prirodu. S jedne strane, kada radim kolaže, potpuno sam slobodna i mogu da izrazim svoju kreativnost dok dizajn ima čvrste okvire gde je rad takođe pravi izazov.

Sa koliko godina ste se sa roditeljima preselili u Pariz?

- I dok se nismo definitivno preselili stalno smo odlazili u taj grad jer je moj otac tamo često izlagao. Prvo smo otišli dok sam ja bila u obdaništu koje sam tamo pohađala, kao i prvi razred osnovne škole. Potom smo se ponovo vratili u Beograd, gde smo ostali do moje dvanaeste godine, i tada smo se definitivno preselili. Međutim, nikada nismo prekidali vezu za Beogradom i često smo ovde boravili. Taj trenutak nestalnosti i stalnog kretanja dao mi je slobodu i inspiraciju veoma bitnu za jednog umetnika.

Niste imali problema sa stalnim promenama sredine kao što ih ima većina dece školskog uzrasta?
- Ne. Pošto sam jedinica vrlo sam komunikativna i otvorena prema drugim ljudima. Imam prijatelje u Beogradu sa kojima se družim čitavog života, a stekla sam i mnogo prijatelja u Parizu. Francuzi su malo specifični po tom pitanju jer je teško približiti im se, ali kada se to desi, postanete prijatelji za ceo život. S obzirom na to da sam magistarske studije završila u Londonu i tamo sam stekla mnogo drugova sa kojima se i dalje viđam, a pošto je bilo i dosta ljudi iz drugih delova sveta, sada se često posećujemo i organizujemo druženja na različitim destinacijama.

Zbog čega ste odlučili da na Sorboni studirate slavistiku?
- Ja sam francuski đak, a pošto sam tokom gimnazije bila na književno-umetničkom smeru proučavali smo sve francuske pisce. Zato me je inspirisalo da naučim nešto i o književnosti sa ovih prostora, a naročito mi je bila zanimljiva uporedna analiza naše i francuske književnosti. Tu su bile i te studije glume koje su mi se takođe veoma dopale.

Koliko vam iskustvo stečeno na časovima glume sada pomaže u javnim nastupima?

- Pomogli su mi časovi, ali mi je pre svega pomoglo to što sam uz oca stalno bila prisutna u javnosti. Išla sam na sve njegove izložbe i slikala se sa njim. Smatram da je za svakog umetnika koji vizuelno komunicira sa publikom vrlo bitno na koji način će verbalno da predstavi svoj rad. To jednog umetnika čini celovitim. Imam svest o publici i o tome da moram da komuniciram sa njom. Biti umetnik nije boemski posao već je to konstantan i veoma posvećen i odgovoran rad.

Da li je obrazovanje u Francuskoj uticalo na vas da postanete odgovorniji?
- Način školovanja imao je veliki uticaj na mene kao osobu. Tamo smo učili odnos vremena i rada, odnos prema samostalnosti, odnos prema novcu i još mnoge bitne stvari za život. Naučili su nas da sa šesnaest ili osamnaest godina već počnemo da izlazimo iz zone komfora i da počnemo sami da brinemo o sebi. Mislim da čovek u nekom trenutku života mora da se trgne i da samoinicijativno krene u neku novu situaciju da bi otkrio nove strane ličnosti. Francuska je zemlja koja je, sa jedne strane, prilično ležerna, ali, s druge, dosta stroga. Školovanje u toj zemlji mi je pružilo suptilnost i senzibilnost, ali i hrabrost da stanem iza onoga što radim.

Poslednje tri godine uglavnom provodite u Beogradu.

- Nisam se potpuno preselila ovde, često putujem u Pariz, ali sam više u Beogradu. Ranije, dok sam se školovala, stalno sam dolazila ovde, a svaki dolazak u Srbiju i druženje sa mojim prijateljima smatrala sam nagradom za to što sam bila dobar đak. Maštala sam o tome da ovde dođem na duže. Međutim, sada kada ovde boravim, shvatam da sam ja i pored toga što su mi ovde koreni odrasla u drugačijoj sredini. Sada upoznajem neke nove strane Beograda.

Koliko vam u procesu osamostaljivanja znači što u Beogradu imate i samostalni životni prostor?
- Kada smo u Parizu, moji roditelji, Beba, Cile i ja živimo u istom stanu, ali dosta samostalno funkcionišemo jer svako ima svoje obaveze. U Beogradu, oni imaju svoj dom u kome je i Ciletov atelje, dok sam ja svoj atelje i životni prostor uredila na drugoj lokaciji. Potpuno tako da liči na mene. Imam više od pedeset što mojih što Ciletovih radova koji su mi dragi i koji su obeležili moje detinjstvo. Tu su i moje knjge, ali i mnogi komadi nameštaja koje volim i uz koje sam rasla.

Šta vam je bilo najbitnije prilikom uređenja prostora?

- Najbitnije mi je bilo da se moja senzibilnost ocrtava u tom stanu. Zato sam se odlučila za kombinaciju modernog i rustičnog nameštaja. Svaki komad starinskog nameštaja ima svoju istoriju i predstavlja moje korene, dok sam moderan birala prema svom senzibilitetu. To su uglavnom bili komadi brenda „Vitru“, koji mi se veoma dopada i mnogo stvari kupovala sam u salonu nameštaja „Nitea“.

Koji su najvredniji elementi u vašem stanu?
- To je svakako klavir koji je nekada pripadao ruskoj primabalerini Nini Kersanovoj. Ona je pedesetih godina prošlog veka došla u našu zemlju i značajno je unapredila našu baletsku scenu. Igrom slučaja, devedesetih godina klavir je postao vlasništvo moje porodice. Na njemu sam učila da sviram i deo je mog detinjstva. Osim toga tu su i drvena uskršnja jaja koje je moj otac oslikavao kada sam bila mala, a ja sam ih kasnije oblagala kolažima. Zatim, toaletni sto moje bake i komoda koja je bila u našem stanu u kome sam odrasla.

Uživate li u uređenju enterijera?
- Uživam u tome, ali ne preterujem. Volim da prostor u kome boravim ne bude previše sterilan i upeglan već da pustim stvari da „dišu“. Često pravim drugačiji raspored nameštaja. Kada pravim kolaže, onda je sve podređeno tome. Osim toga, ima mnogo Ciletovih slika koje mi se sviđaju, a nemam mesta za sve, tako da u odnosu na moje raspoloženja zavisi i raspored slika na zidovima.

Kada ste imali prvu izložbu?
- Prvi put sam izlagala još tokom studija u Francuskoj tačnije 2007. godine. Tada je u Parizu u kvartu Sen Žermen de Pre održan jedan festival, a galerija „Oržin“ izabrala je moj kolaž. Reč je o delu grada koji je spoj boemskog života i konceptualne moderne umetnosti. U okviru tog festivala svaka galerija bira mladog umetnika koga će predstaviti publici. Naredne godine sam ponovo izlagala u okviru te manifestacije, ali u drugoj galeriji. Iste, 2008. godine imala sam prvu samostalnu u Beogradu u galeriji „Ozon“ i tada sam takođe predstavljala kolaže, dok sam 2010. u „Supermarketu“ izlagala printove. Značajnu izložbu sam imala i 2011. u galeriji „Atrijum“, koja je u okviru Biblioteke grada Beograda, a istovremeno sam učestvovala u mnogim grupnim izložbama u Parizu. Čak sam i sa Ciletom dva puta izlagala na bijenalima u Parizu.

Pripremate li nešto novo za beogradsku publiku?
- Na jesen želim da organizujem novu samostalnu izložbu na kojoj sada radim. Uvek su me interesovali veliki gradski sistemi i uvek sam se bavila urbanim temama u svojim radovima. Međutim, ovog puta ću akcenat staviti na pojedince jer individualci čine te velike grupe. Zanimljiv mi je izgled ljudi u 21. veku koji su robotizovani, a život u Beogradu me je podstakao da razmišljam o tome.

Kako provodite slobodno vreme?
- Volim da se informišem o radu ostalih umetnika. Kada sam u Parizu, često posećujem muzeje, a ovde uglavnom galerije, pošto nema mnogo muzeja. Prijaju mi i odlasci na koncerte, u bioskop ili pozorište. Imam svoje okruženje i uglavnom živim u svom mikrosvetu, ali nekada volim i da izađem iz njega i otkrijem nešto novo.

Vaši roditelji imaju jedan od najskladnijih brakova na našoj javnoj sceni, težite li tome da i vi jednog dana oformite takvu porodicu?
- Stabilnost koju dobijate u porodici je najvažnija. Odrasla sam u staloženoj atmosferi što je bilo presudno da postanem stabilna i veoma ozbiljna ličnost i pored toga što sam mlada. Moji roditelji žive i rade zajedno, svoju ljubav prenose na rad i sačinjavaju homogenu celinu. Naravno, vremena se menjaju, ljudi su različiti i sigurno neću moći da izgradim odnos identičan njihovom, ali ću težiti da oformim stabilnu zajednicu.

Koliko se srpski momci razlikuju od francuskih ili britanskih?
- Jako mi je zanimljiv trenutak upoređivanja Francuza, Engleza i Srba. Francuzi su istovremeno ležerni i vrlo stabilni, prema ženi imaju odnos kao prema boginji. Francuz je čovek koji će vam poklanjati cveće i učiniti život lepšim. Svoju ljubav pokazuju delima, dok su na rečima škrti i diplomate su. S druge strane, Srbi su veoma rečiti u pokazivanju svojih emocija, ali dela uglavnom izostaju. S druge strane, Englezi su zanimljivi na svoj način. Puni su humora, iskreni su i bez dlake na jeziku daju do znanja devojkama šta žele. Malo sam konzervativna po pitanju odnosa sa muškarcima, smatram da ne bi trebalo rasipati emocije već se treba čuvati za tu jednu osobu kojoj je potrebno sve pokloniti.

Da li je ta osoba došla u vaš život?
- Još nije, ali u jednom trenutku nastupiće trenutak za stabilnost i porodicu.

Intervju: Ivana Nikolić
Foto: Janko Petković

Komentari (0)

Loading
Goran Anicic hellomagazin