Nataša Ninković: Naši strahovi nas uvek otkriju ili unište

Nataša Ninković: Naši strahovi nas uvek otkriju ili unište

Autor: | 27/04/2013

0


- U životu svakog čoveka ima mutnih mesta o kojima njegovo sećanje ponajviše ćuti ili samo stegnuto govori - piše u romanu "Gospođica" Ivo Andrić, oslikavajući lik Rajke Radaković, te "kruške divljakuše", čiji je ceo život protraćen u opsesiji novcem i strahom od njegovog gubitka. Jedan događaj iz detinjstva, očevo bankrotstvo i amanet da sve podredi štednji, odredio je njenu sudbinu i uskratio joj sve ostalo. Usamljena, ćutljiva i đudljiva, nepoverljiva prema svakom i svemu, posvetiće se celim bićem, bez kraja i ostatka - ispunjenju očevog zaveta...
Reditelj Gorčin Stojanović (po dramatizaciji Marka Foteza iz 1962. godine) postavio je "Gospođicu" na scenu, prvi put u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. I u glavnoj ulozi odmah "video" Natašu Ninković kao Rajku Radaković.
- Počeli smo iz mentalitetskog i psihološkog, a potom otišli mnogo dalje: na ono univerzalno, primenljivo i prepoznatljivo i u našem vremenu. Nismo insistirali na motivu sticanja. To je posledica očevog amaneta, datog iz najbolje namere - kaže Nataša Ninković.
- Gospođica je jedno duboko usamljeno biće, koje veruje u ono što radi. I vi morate da saosećate s njom... Danas je taj motiv sticanja aktuelniji nego ikada. Okruženi smo ljudima pored kojih život prolazi. Potpuno posvećeni materijalnim vrednostima, uspešni, a suštinski veoma usamljeni. A bez pružanja drugom i saosećanja s njim, nema života. "Gospođica" nas podseća da razmislimo i malo zakočimo.

Nekada prilike i okolnosti veoma rano odrede celokupnu budućnost i životnu sudbinu?
- Otac je Rajku, želeći da je sačuva, "kastrirao" u njenoj petnaestoj godini. Ali, dobre namere stvorile su loše posledice. Svako ko bude gledao ovu predstavu, preispitivaće i sopstveni život. Taj očev savet, možda bi neko drugačije primio. Zavisi od samog čoveka i njegove građe. Isti zavet nekog odvede u uspeh, a nekog u propast.

Gospođica je jedna od najslojevitijih Andrićevih junakinja?

- Kažu da u njoj ima dosta autobiografskog, da su lični strahovi i razmišljanja "propušteni" kroz ovaj lik. Sigurna sam da je tako, zato nju ne možete uprkos svemu da osudite. Uostalom, svi mi smo prilično licemerni. Mnoge stvari radimo "upakovane" na drugi način. Mogu u raznim stvarima da se složim s junakinjom: ne pravdam je, ali je razumem i duboko s njom saosećam. Obično zamišljamo da Gospođica nije baš lepe spoljašnjosti. Gorčin je, pak, hteo da vidi kako je lepa žena koja je mogla da ima sve, u jednom trenutku skrenula na potpuno drugu stranu. Posmatram i sve češće se pitam zašto neke lepe žene u mladosti, vremenom poružne i dobiju ogorčen, nezadovoljan izraz. Ogorčenost je strašna stvar, uvek se vidi na licu. Ima i onih od kojih se to nije očekivalo, ali ih je zadovoljstvo životom učinilo lepšim. Tada obično kažemo da su imale sreće...

Da li je Rajka zaista "kruška divljakuša", kako to kaže njena tetka?
- Nisam je pravila na taj način. Ovakvom stavu doprinosilo je i to što je uvek imala svoje mišljenje i hrabrost da ga sprovede u delo. Koliko god da izgleda tvrdo, stvarala sam je duboko emotivnom. Posle doživljenih razočaranja, bivala je još više u sebi zaključana. Zatvorenost i nepoverenje nikada ne dovode do dobrog odnosa i ishoda, takve osobe kao da priželjkuju da potvrde svoja uverenja da bi se još više začaurile. Gospođicu si i u trenucima najveće poslovne sigurnosti, mogao emotivno poljuljati. Potpuno nebrušena, uvek na oprezu, na kraju se gasi kao sveća.

Novac obično stvara nepoverenje, nepoverenje strah, a strah - usamljenost?
- Trebalo bi da čoveku novac bude sredstvo, ne cilj. Ta zamena teza uvek se plaća gubitkom porodice ili prijatelja. Retki su ljudi koji su u bogatstvu uspeli sebe da sačuvaju, da se ne odvoje od svega. Teže je sačuvati se u izobilju, nego u siromaštvu. O svemu tome govori ova potresna, ali uzbudljiva i topla priča.

I oko takvih ljudi postoje oni koji umeju da se raduju životu, ali njihov pogled na svet ne menja stvarnost i filozofiju junaka?

- Gospođica vidi da može i drugačije da živi, volela bi, ali se ne usuđuje. Merak i bogatstvo duše Dajdže Vlada, njoj su strani. Divi se iz daljine, ali užasno se plaši. Ona je suviše racionalna, ubila je svaku estetiku u sebi. A iza tog preterano racionalnog, uvek stoji strah i skučenost. Ne znam čega imaju da se sećaju takvi ljudi...

Ipak, ima u životu svih ljudi trenutaka o kojima se ćuti ili samo "stegnuto govori"?
- Kod Andrića je svaka reč nepogrešiva, nešto znači. U onome o čemu se "stegnuto govori" ima i stida, i želje da se nešto nije desilo... Zbog toga se često izbegavaju svedoci neuspeha. O nekim događajima u životu se ili stegnuto govori ili prenaglašeno ćuti. Uspešni i bogati nerado se sećaju neuspeha i siromaštva.

Kada se kaže "usedelica", a to je bila i Gospođica, tu obično počinju predrasude?
- Helen Miren u filmu "Vrata" Ištvana Saboa, potpuno me je podsetila na Gospođicu! Inače, postoje tipovi žena koji izgledaju kao usedelice već sa 28 godina. Ne volim, ipak, da generalizujem. Svaka sudbina je posebna. Uostalom, Rajka Radaković nema strah od ženske samoće, ona je i nije svesna. Kao ni svoje seksualnosti. Sve u životu kompenzuje - štednjom. Kaže "jedino si u štednji slobodan, u štednji te niko ne može prevariti". Nepoverenje je njena propast.

A strah najveći čovekov neprijatelj?

- Naši strahovi nas uvek otkriju. Ili unište. Gospođica umire iz straha. Strah je najjače osećanje i najmoćniji neprijatelj. Jer je u čoveku i najdominantnije. Najveći pokretač i uništitelj. Mada, mala doza je poželjna, štiti nas i tera na opreznost.

Nalazite li sličnost Gospođice s nekim drugim vašim pozorišnim likom?
- Kao i Heda Gabler i ona je antiheroina. I u Ibzenovom delu postoji taj odnos ćerke i oca, ali je meni Gospođica bliža. U "Hedi" sam se mučila da opravdam neke stvari, da shvatim iz čega idu jer su mi se u počeku činile nemotivisanim. Gospođicu sam duboko razumela, možda i zbog mentaliteta...

izvor: Novosti

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin