Svetislav Goncić: Nikada ne gledam svoje filmove i serije

Svetislav Goncić: Nikada ne gledam svoje filmove i serije

Autor: | 16/03/2013

0


Stalnom članu "Ateljea 212" Svetislavu - Buletu Gonciću u četrdeset dve godine dugoj karijeri aplauzi su sastavni deo života, ali i značajna satisfakcija. Ovacije publike doživljavao je na bioskopskim premijerama, u pozorištima širom stare Jugoslavije, ali i na pijaci, ulici, u tramvaju, gde god bi ga televizijska publika prepoznala. Diplomac Fakulteta dramskih umetnosti u svojoj bogatoj glumačkoj karijeri ostvario je više od sedamdeset pozorišnih i filmskih uloga. Porodica je njegov najveći oslonac, u skladnom je braku sa suprugom Gordanom, dramaturgom, sa kojom ima dve kćerke, dvadesetdvogodišnju Isidoru i petnaestogodišnju Aleksandru. Osim što uživa u slobodnom vremenu koje provodi sa najmilijima Svetislav je pasionirani ljubitelj dvotočkaša, te je motor njegovo omiljeno prevozno sredstvo, a putovanja sa prijateljima iz moto-kluba "Red gvozdenih" iz Despotovca nezaboravne su mu uspomene. Pre dve godine je glumio u rediteljskom prvencu Ralfa Fajnsa "Koriolan", a ulogu u tom filmu dobio je na audiciji i tako demantovao da sujetan, kako se obično misli o umetnicima.
- Nisam sujetan. Nije mi problem odlazak na kasting, ne doživljavam to kao uvredu, naprotiv, ne vidim ništa sporno u kastinzima. Iako dugo radim poštujem to što neko želi da na probnom snimanju vidi šta znam i da li odgovaram za određenu ulogu. Lik senatora u filmu "Koriolan" dobio sam upravo tako.

Kakvo vam je iskustvo sa snimanja holivudskog filma "Koriolan“?
- Produkcija "Koriolana" je kao svaka sređena produkcija koja dolazi iz sredine gde je kinematografija takođe uređena. U tom sistemu svaki deo, svaki šraf besprekorno funkcioniše. Bilo je desetak naših glumaca. Moja uloga nije nešto naročita, ali kad su me pitali da li hoću da dođem na probno snimanje, bio sam radostan. „Koriolan“ može da bude vrlo interesantan film jer je Fajns smestio Šekspira u moderne okolnosti. Na snimanju su svi bili vrlo korektni prema nama. Konačno, mi smo se trudili da govorimo njihov jezik, a kad bi oni probali na srpskom, bilo je to prilično komplikovano.


Kako izgleda rad za holivudsku produkciju?

- Oni rade od šest ujutru do šest uveče, a na kraju radnog dana naprave probu za sutrašnje snimanje. Bio sam impresioniran kad sam video kako gospodin Fajns radi. Svakog od nas je znao po imenu, vrlo je vredan, sabran čovek i izuzetna ličnost. Glumci su svuda glumci, samo što se razlikuju okolnosti u kojima se uloge ostvaruju. Deluje mi da svoj posao rade bez imalo tenzije, ni u jednom trenutku nije bilo ništa nezgodno, ni napeto, mnogo su se trudili da nam izađu u susret i pomognu.

U "Pozorištu na Terazijama" igrate u rimejku predstave "Na slovo, na slovo" koja za vas ima emotivnu težinu, zbog čega?
- Kada smo počeli pripreme za mjuzikl "Na slovo, na slovo“, osetio sam veliku odgovornost što ću naslediti Miću Tatića u ulozi koja je obeležila njegovu karijeru. S druge strane, bio sam smiren jer sam se setio Miće kao predsednika "Udruženja kampera Beograda“. Moji roditelji su me vodili na različita mesta da kampujemo, imali smo svoju kamp-prikolicu, pa se sećam čika-Miće kao čoveka veštih ruku koji je umeo sve da popravi i namesti, bio je vrstan majstor. Često sam ga viđao na tim putovanjima, bio je vrlo druželjubiv i prijatan čovek. Mića je bio moj heroj u detinjstvu i važan deo mog, kao i odrastanja moje generacije. Imao sam priliku da ga upoznam i kao kolega jer je i on igrao u "Pozorištu na Terazijama“, ali i mnogo pre toga, šezdesetih godina. Tada sam od njega dobio razglednicu koju i danas čuvam, na čijoj je pozadini napisao: "Buletu, da nauči da čita i da piše“. Ja tada nisam išao u školu. I pre nekoliko godina Sanja Ilić je zajedno sa rediteljem Darjanom Mihajlovićem došao na ideju da se napravi rimejk te kultne predstave i da baš ja nasledim Miću, što mi je i lično bilo izuzetno drago.

Već dvadeset dve godine igra se predstava "Neki to vole vruće“. Koji je razlog dugovečnosti ove predstave?
- Mislim da je razlog to što se dobro zabavljamo i mi na sceni i publika. To je legendarno delo, a za dugovečnost predstave najzaslužnija je rediteljka Soja Jovanović koja je napravila tako čvrstu strukturu da je i danas igramo.

Vožnja motora vam je hobi. Otkud to interesovanje?

- Dugo vozim motor, od 1975. godine kada mi je otac kupio "puha“ od pedeset kubika. To je bio mnogo dobar moped, bolji od „tomosa“. U tom periodu vozio sam svuda po Beogradu, najčešće do Košutnjaka a danas me privlače duge vožnje kroz zanimljive predele. Volim i vozim motore kao što ih vole i voze hiljade drugih. Što se mene tiče opasnosti nema jer ja vozim "kruzer“, a to znači da je komfor prevagnuo u odnosu na brzinu. „Kruzer“ je savršen motor za duga putovanja koja često praktikujem. Već smišljamo ture motorima na proleće.

Sa kim najčešće idete na put?
- Sa ostalim motoristima iz grada, iz mog moto-kluba, ali i drugih klubova, sve u svemu uvek sam u dobrom društvu, okružen prijateljima. Skupovi i vožnje se non-stop organizuju, u Evropi je to izuzetno popularno. Prošlo leto sam prozujao od Đenove, vozio sam deset dana kroz čitavu Italiju, sve do Karpata.

Koje lepe uspomene vas vežu za detinjstvo?
- Moj otac je bio kinooperater u bioskopu u "Domu kulture" na Dorćolu. Sa njim sam provodio mnogo vremena na njegovom radnom mestu pa sam imao priliku da gledam "kaubojce". To su lepe uspomene, ali su sećanja pomalo izbledela jer sam bio mali, imao sam možda četiri, pet godina.

U kom trenutku ste odlučili da počnete da se bavite glumom?

- Bio sam prvi ili drugi razred osnovne škole kada me je majka odvela na audiciju za prijem u glumačku grupu Bate Miladinovića. Tu sam naučio da je gluma igra, doduše veoma organizovana igra, a kasnije kroz karijeru sam se trudio da to ne zaboravim i da nastavim da se igram, jer bez te dečje zabave nema ništa od toga. Kao dečak igrao sam u mnogim serijama i filmovima.

Da li je teško od statusa deteta zvezde nastaviti karijeru i biti uspešan?
- Ljudi zaborave da se igraju i ko god je to zaboravio u nekim zrelim godinama, a bavi se ovim poslom, postao je dostojanstveni nosilac misterije koja nema veze sa igrom ili umetnošću. Ali bez obzira na sve, te dečje glumačke grupe su dobra stvar jer ih uče socijalizaciji, timskom radu, lepom govoru i izražavanju, čak i ako se ne budu bavili glumom, to će im doći kao benefit. Igrom slučaja nastavio sam da se bavim glumom.

Kojom igrom slučaja ste ostali u glumačkoj profesiji?
- Igrao sam se tako da bih se igrao, nije me zanimalo šta to zapravo znači, nisam tražio neki dubokoumni odgovor. Ljudi su me zvali i davali uloge i tako je ostalo, ja se zabavljam dok radim posao koji volim i trajem.

Da li će vaše kćerke krenuti vašim stopama?

- Moja starija kćerka Isidora je student pozorišne režije i do sada je imala priliku da radi u pozorištu "Dadov", a mlađa Aleksandra je u gimnaziji, pa je rano da se bilo šta kaže na tu temu.

Budući da se vi, vaša supruga i kćerka bavite umetnošću, možete da organizujete porodično pozorište?
- Da, tako je ispalo. Mogli bismo da napravimo pozorišnu trupu, što mi je oduvek bila želja.

Jeste li ikada sarađivali sa suprugom Gordanom?
- Ne. Sa suprugom ne sarađujem, ona radi u "Ateljeu 212" i bavi se drugim poslom. Mi se ponašamo kao i svi ljudi, normalno živimo, svako radi svoj posao i imamo razumevanja jedno za drugo.

Imate li neke nove projekte u planu?

- Postoji nekoliko poslova u najavi, ali oni ne zavise od mene, a moram priznati i da sam dosta lenj.

Kako gledate na situaciju u našoj kinematografiji i priče o nedostatku novca?
- Mislim da niko nikome nije dužan da plaća, cela ta ideja da neko nekome nešto mora da da mi je besmislena jer mislim da ne mora. Puno sveta se ubi da dokaže kako su oni umetnici, kako se bore za umetnost, kao da je umetnost nečije vlasništvo. Po mom mišljenu, umetnost je nezavisna i od nas i od svih gluposti i estrade. Mislim da ti branioci tim svojim aktivnostima potvrđuju svoj status, ali svako od njih priča upravo o onome što mu nedostaje. Da su se dokazali možda bi drugačije govorili o umetnosti i stanju u kulturi.

Postoji li rešenje za stanje u našoj kulturi?
- Generalno, rešenje za našu kulturu je da izađemo iz okvira, ne može za sve da nam bude opravdanje konstatacija kako država mora da plaća umetnost. Naravno da država neće prestati da plaća, ali mi imamo toliko operativnih problema u strukturi, menadžmentu. I sve mi je to suviše površno i sve mi to zvuči kao opravdanje i izgovor. Dokle god svi mi dobro stojima na svojim pozicijama i ne damo ih, a u isto vreme ne shvatamo da nam radna mesta ne služe kao lična potvrda društvenog statusa već da je potrebno i da damo svoj doprinos društvu.

Da li su vam značajna druženja u pozorišnim bifeima i da li je istina da je na tim mestima bilo energije koju smo mogli da vidimo i na sceni?
- Ne bih davao previše značaja nečemu što je van scene, mnogo toga značajnog se desilo na sceni, i značajnijeg nego van scene, jer gluma je ozbiljan zanat i ne daj bože da se samo fragmenti te energije dešavaju na sceni. Bilo je duhovitih ljudi u kafani, kao što ih uvek ima. Kafana i jeste mesto za opuštanje, u njoj vlada neformalna situacija kojoj se ljudi prepuste.

Kakav je vaš stav o stereotipu da su glumci uglavnom boemi?
- Postoji mnogo zanimanja gde se ta boemština takođe neguje, nimalo ne zaostaju za glumcima, samo što druga zanimanja nemaju tu eksplicitnu priliku.

Sa kim od kolega se privatno družite?
- Sa glumcima iz "Ateljea 212" i "Pozorišta na Terazijama" provodim vreme, ali nemam neki razlog da se družim samo sa kolegama, imam prijatelje raznih profesija sa kojima provodim vreme i koji su mi mnogo značajniji.

Gledate li reprize serija ili filmove u kojima igrate?
- Nema razloga da gledam serije ili filmove u kojima igram. Svi su oni toliko puta reprizirani da ne znam ko ima razlog da ih gleda. Ni kada snimam ne pogledam ono što sam uradio.

Da li je razlog tome samokritičnost ili nešto drugo?
- Nema to nikakvog značaja, ne znam zašto ljudi misle da gledanje sebe ima neki dubok smisao, ne znam zašto bih gledao nešto što sam radio.


Šta je za vas gluma ako od nje ne pravite famu?
- To je najlepša igra, organizovana igra u posvećenom prostoru. Gluma je ritual koji postoji od kada postoji organizovano društvo. Naše pozorište je zastarelo i strukturalno i po smislu. Pozorište kod nas postoji od 1960. Kao i sva javna preduzeća zastarelo je jer nije menjalo strukturu od svog nastanka.

Da li ste bili na Brodveju i imali priliku da izvršite poređenje?
- Imao sam prliku da gledam predstave na Brodveju, ali je besmisleno bilo šta porediti jer funkcionišemo u drugačijim i ekonomskim i društvenim sistemima. Oni imaju drugačiji razvoj, a time i predstave imaju drugačiji kontekst. Kod nas to od 1948. nadalje ima samo jedan kontekst, a onda smo mislili da ćemo sa višepartijskim sistemom navodno dobiti i druge kontekste i širinu. Međutim, mi i dalje mislimo jednopartijski i onda to sve ima jedan krug besmisla. Postoji i stručna javnost koja valjda posmatra ovo što mi u pozorištu radimo jer na Brodveju ona svakako postoji.

Stručna javnost posmatra, ali i dodeljuje nagrade, koliko vam one znače?
- Znače mi jer i nagrade su deo društvenog izraza, po tome se i razlikuju sistemi. Pitanje je na koji način vrednuješ neki posao. Kod nas je ta evaluacija uglavnom krajnje proizvoljna zato što je definisana nekakvim, u širem smislu, političkim atributima. Onda smo bili u situaciji da smo živeli u ekonomski neefikasnom sistemu koji je bio hermetičan, koji je, da bi podržao individualnost i različitost među ljudima, napravio jedan sistem beneficija, povelja, nagrada, priznanja, jeftinijih karata za železnicu i tako dalje. I sve je to na taj način funkcionisalo i prema tim merilima vrednovanja - to je moje mišljenje o nagradama.

Autor: Life Content

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Pročitajte još