Gorica Popović: Umetnica renesansnog tipa

Gorica Popović: Umetnica renesansnog tipa

Autor: | 17/02/2013

0

Uspešna dramska umetnica Gorica Popović zahvaljujući predanom radu više od tri decenije spada u red naših najboljih glumica. Šarmantna dama, protagonistkinja mnogih kultnih filmova i serija poput „Nacionalne klase“ i „Boljeg života“, već trideset godina paralelno gradi uspešnu pozorišnu karijeru u „Ateljeu 212“. Odrastajući u umetničkoj porodici, ona i njen pokojni brat, slikar Goran Popović oduvek su bili okruženi knjigama i slikarskim bojama, a mnogo vremena provodili su i u pozorištu u rodnom Kragujevcu. Za životnog saputnika izabrala je uspešnog saksofonistu Nenada Petrovića, koji joj je najveća inspiracija i podrška u svim životnim trenucima.
Ova godina poznatoj glumici počela je odlično jer je proglašena dobitnicom „Nušićeve nagrade“, a laskavo priznanje biće joj uručeno u aprilu na festivalu „Nušićevi dani“ u Smederevu.
Nedavno je objavljeno da ste ovogodišnji dobitnik „Nušićeve nagrade“ koja se dodeljuje za životno delo glumcu-komičaru. Koliko vam to priznanje znači i jeste li ga potajno očekivali?
- Nisam se nadala „Nušićevoj nagradi“ jer nije u mojoj prirodi da očekujem priznanja već više volim da radim i da imam kontinuitet u poslu. Ova nagrada mi je jako draga jer u poslednje vreme često igram u komedijama, ali pre svega zato što mnogo volim Nušića kao pisca. Još kao dete, u našoj porodičnoj kući u Kragujevcu u biblioteci smo imali njegova sabrana dela koja sam sa mojim bratom mnogo puta pročitala, još kada nisam znala da ću se baviti glumom. On je živeo u prvoj polovini dvadesetog veka i to vreme mi je veoma blisko.
Zbog čega volite taj istorijski period iako tada niste bili ni rođeni?
- Odrasla sam sa bakom koja mi je često pričala o tom vremenu. Pošto je moj deda bio oficir koji je za vreme okupacije zatvoren u logoru u Nemačkoj gde je i umro, baka je bila prava gospođa iz tog vremena i zapravo je bila jedan "nušićevski" lik. Pre rata ona je često išla na sve te gospodske slave i žurove o kojima mi je često pričala, a ja sam to upijala. Odatle potiče i moja sklonost ka tom vremenu i "nušićevskom" svetu.
Sećate li se kada ste prvi put imali priliku da zaigrate u nekom Nušićevom komadu?
- To je bilo još u školi, pošto sam se pre studija amaterski bavila glumom. Ne mogu da se setim kada je to tačno bilo i kom sam komadu igrala.
Jeste li tokom profesionalne karijere često igrali u njegovim predstavama?
- Nisam, jer se u mom matičnom pozorištu „Ateljeu 212“ nisu mnogo izvodili Nušićevi komadi. Međutim, gotovo sve predstave koje sam sama pisala inspirisane su njegovim delima i likovima. Moju monodramu „Gospođa Midlbro“ napisala sam po njegovim tekstovima koje je objavljivao u listu „Politika“ pod pseudonimom Ben Akiba. Komadi „Iju, poplava“ i „Zvezdarske zvezdice“ takođe su inspirisani Nušićem.
Tokom odrastanja provodili ste mnogo vremena u pozorištu?
- Moj otac je bio slikar i radio je u pozorištu u Kragujevcu koje je imalo bogat repertoar i to je najstariji teatar u zemlji. Brat i ja smo tamo proveli detinjstvo, a ja sam često kao dete volela da oblačim mamine stvari ili da od zavesa pravim haljine, a tata bi me tako obučenu fotografisao. Kasnije, kada sam krenula u školu, bila sam u dramskoj i muzičkoj sekciji, tako da sam uvek bila okružena umetnošću.
Jeste li već tada znali da ćete se baviti glumom?
- Nisam. Znala sam da ću se baviti umetnošću, ali nisam znala da će to biti gluma. Tek u četvrtoj godini gimnazije izabrala sam svoj poziv i to na nagovor drugara, pošto sam u to vreme uradila jednu amatersku predstavu koja se svima sviđala. Da bih se osigurala, upisala sam i Filološki fakultet, ali sam primljena na Akademiju u klasi profesora Predraga Bajčetića. Nas trinaestoro je bilo na klasi i to je zaista bio jedan divan period.
Zbog čega ste se posle fakulteta opredelili za muziku i pevali u grupi „Suncokreti“, a tek kasnije ste počeli da se bavite svojim pozivom?
- Tokom studija Ljiljana Dragutinović, Tanja Bošković i ja smo dosta pevale, pa su nas iz grupe „S vremena na vreme“ pozvali da gostujemo kod njih. Tada me je čuo Bora Đorđević i predložio mi da budem član benda „Suncokreti“. Pevala sam sa Biljom Krstić i Snežanom Jandrlić, a momci su svirali u bendu. Meni se sviđao taj rokerski život koji je podrazumevao česte nastupe i putovanja, pa sam odbijala uloge zbog toga. Ali, onda su došle ponude za filmove, što mi se sviđalo, pa sam napustila grupu. U isto vreme sam počela da radim i kao asistent na mom fakultetu, a onda sam shvatila da želim da se posvetim pozorištu. Muci Draškić i Mira Trailović su me pozvali u „Atelje 212“ zbog čega sam ostavila posao asistenta, a ove godine navršava se trideset godina koliko sam u mom matičnom pozorištu.
Planirate li da obeležite tri decenija rada u „Ateljeu 212“?
- Ne verujem da će do toga doći jer u našem pozorištu to nije običaj. Ovo je teatar velikih individualaca i nikada nismo praktikovali takve stvari.
Osim glumom, bavite se i slikanjem i izradom odeće i asesoara, volite li izlete u druge umetničke žanrove?
- Moji stric, otac i brat su bili slikari i ja sam uvek bila okružena bojama. S druge strane, baka i mama su bile žene koje su imale „zlatne ruke“, pa sam i od njih mnogo naučila. Volim da oslikavam različite predmete, da pravim suknje, asesoar, pačvorke, da vezem. Imala sam otprilike petnaest samostalnih i grupnih izložbi. Često pravim i kostime za predstave ili pišem muziku. Možda će neko reći da je to pretenciozno ili da je amaterski, ali ja mislim da sam renesansni tip koga sve interesuje.
Konsultujete li se sa suprugom kada komponujete budući da je on iz sveta muzičke umetnosti?
- Uvek ga konsultujem kada je reč o poslu. On je umetnik, ali ima sposobnost da se stavi na mesto publike i imam najviše poverenja u njegove kritike. On uglavnom radi matrice za moje songove i na taj način sarađujemo. Sada baš planiram da radim novu komediju u kojoj će biti songova. Rekla sam mu pre nekoliko dana da mi uradi matrice, a on mi kaže jer ne može to da radi, ima mnogo posla pošto je član „No smoking orkestra“, a ima i svoju klasu učenika u muzičkoj školi "Stanković". Na takvu opasku obično mu kažem: „Dobro, dobro, biće sve to urađeno“.
Član vašeg doma je i pas Meda?
- Tako je. Ljudi koji čuvaju i vole pse znaju kakva je to ljubav. Pre Mede imali smo koker španijela koji je uginuo, pa su nam članovi „No smoking orkestra“ kupili ovog psa neobične rase. Reč je o kineskom čau čau. Bio je vrlo zanimljiv kada je bio mali, a kada je porastao, postao je malo namćorast. Šetam ga svakog jutra, dok je suprug zadužen za večernja izvođenja. Volim da idem sa njim u zvezdarsku šumu, a kada dođe proleće, idemo na Srebrno jezero gde smo napravili lepu kuću. Inače, mnogo volim pse i osim mog Mede hranim i mnoge lutalice.
Poznato je da volite da kuvate, ko vas je naučio toj veštini?
- Istina je da volim da kuvam, što se vidi i po mojoj liniji. Odrasla sam u kući gde je tata bio ribolovac i odlično je priremao specijalitete od ribe, moj pokojni brat je bio stručnjak za sve vrste pašteta, a mama za kolače i torte. Najbolje je kuvala baka koja je sve znala odlično da spremi, a ja sam od svih njih upijala znanje i učila. Počela sam da kuvam kada sam se odselila iz roditeljskog doma i počela sam da živim sama. Danas, uvek kada imam vremena volim da napravim nešto. Suprug mi često kaže da ne moram da kuvam, ali meni jednostavno nije teško da bilo šta spremim. Osim toga, mnogo čitam o ishrani i to mi prija.
Kakav je vaš stav prema makrobiotici?
- Nikada nisam spremala tu vrstu hrane, ali moja drugarica iz grupe „Suncokreti“ Snežana Jandrlić veliki je stručnjak za to. Kada je moj brat bio teško bolestan, pre nego što je umro, jeo je makrobiotičke namirnice, a ja sam mu ih nabavljala od Sneže.
Trudite li se da se zdravo hranite?
- Volim ponekad da pojedem i nešto zdravo poput različitog semenja sa jogurtom ili sirovo voće i povrće. Čak sam jednom dvadeset jedan dan pila samo čajeve i sokove bez konzumiranja čvrstih namirnica, što je izuzetno dobro za čišćenje organizma. Međutim, u mom poslu je vrlo teško pridržavati se nekih pravila u ishrani. Stalno idemo na neke proslave i koktele gde se služi ukusna hrana i treba zaista imati jaku volju da bismo tome odoleli.
Odnedavno glumite u novoj seriji „Zvezdara“, koliko vam je to zanimljivo s obzirom na to da živite u tom delu grada?
- Suprug i ja smo "taze" Zvezdarci. Tu smo od pre osam godina, pre toga smo živeli na Crvenom krstu. To je vrlo lep kraj i obradovala sam se kada me je Dragoslav Lazić pozvao da igram u istoimenoj seriji.

Tekst: Life Content, Ivana Nikolić

Foto: Life Content,Janko Petković

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin