Goran Bregović: Kraj godine sa "Šampanjcem za Cigane"

Goran Bregović: Kraj godine sa "Šampanjcem za Cigane"

Autor: | 18/01/2013

0

Naš najpoznatiji muzičar i kompozitor Goran Bregović kraj protekle godine obeležio je novim albumom. „Šampanjac za Cigane“, koji je krajem decembra objavljen bez medijske pompe, a nekadašnji lider „Bjelog dugmeta“ otkrio je da planira da napiše memoare.
- Imao sam italijanskog izvođača koji me je pritiskao da napišem memoare. Hajde, pritiskaj me, rekao sam mu. Možda i upalim na pritisak. Stvarno bih voleo. Tako, neki mali format, kratke priče sa elipsama. Evo, juče sam imao i srpskog izdavača kome sam rekao da me pritiska, može biti - rekao je šezdesetdvogodišnji Sarajlija, koji ima kuće u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Otac tri kćerke, Eme, Une i Lulu, koje ima u dvadesetogodišnjem braku sa Dženanom Sudžukom, kaže da je njegova domovina između ta tri grada. On ne krije da bi se u memoarima, koje planira da napiše, našle mnoge zanimljive anegdote iz njegovog uzbudljivog života.
Njegovo detinjstvo obeležili su tužni događaji, a nešto od toga napisao je u posveti za njegov album.
- Odrastao sam u kući traumatizovanoj alkoholom. Moj otac je bio alhoholičar zbog čega se razveo od majke. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Kao većina oficira pio je previše šljivovice. Kada ga je ostavila, išao je da primi antabus da prestane. Nije pio narednih petnaest godina. Moja mama umrla je od leukemije, a tatina druga žena mi je ispričala kako ga je nekoliko puta krišom pratila. Sedeo bi noćima do zore u Vojnoj bolnici, u Splitu, dok je mama umirala na trećem spratu i pušio. Onda se vratio u svoje selo i posadio vinograd koji je davao hiljadu litara vina godišnje. Živeo je još dvadeset godina posle majčine smrti i pio je tih hiljadu litara godišnje manje, više sam - kaže muzičar, koji je posle razvoda roditelja živeo sa majkom u Sarajevu, dok je njegov brat živeo sa ocem u Livnu, dok im majka nije preminula.
- Svakog leta išao sam kod njih u Livno. Kasnije se moj brat doselio kod mene u Sarajevo. Tu je studirao, a majka mi je pomagala, recimo, kupila mi je prvu gitaru. Kad čoveku umre majka, to je velika katastrofa. Ona je neko sa kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne poverava osećanja. I kada umre, vi zapravo počnete da proveravate vaš odnos sa njim. Što sam stariji, čini mi se da više ličim na oca - kaže Bregović, koji danas najviše vremena provodi u srpskoj prestonici, gde stvara muziku sa saradnicima, svojim asistentima, od kojih je u prošlosti bio i jedan poznati akademik, kompozitor Isidora Žebeljan.
Goran je otkrio da njegove kćerke dosta podsećaju na njegovog pokojnog oca, koji je kraj života proveo u osami, u selu Sveti Petar Čvrstec, bez telefona, baveći se vinogradarstvom.
- Moje devojčice imaju tu „žicu“. Vole da su same. Doduše, ima ih puno, pa su same na gomili. Gledam ih kako su srećne na Jahorini kad padne veliki sneg. „Samo da nas zaveje, da nam niko ne dolazi. I da mi nigde ne idemo. Ako nestane namirnica, otvorićemo sardinu“, čujem ih kad govore. Sede tako satima i same se igraju. Kada razmišljam o ocu, voleo bih da umrem kao i on. Otišao je sretan, lako. Nasledio sam očev vinograd, ali nisam imao kad da pravim vino. U Beogradu sam na sličan način organizovan: imam svoju baštu, boraniju, paradajz, šargarepu. Rečju, kao poljoprivredni proizvođač. Moj baštovan je Hercegovac, pa posadi i raštan. Tako je počeo i moj otac, na balkonu je sadio paradajz - kaže proslavljeni umetnik koji je 2008. pao sa višnje u svom dvorištu kuće na Senjaku.
- Kada sam pao sa višnje i povredio kičmu, na neki način bilo je i lepo, toliko je prijatelja došlo u bolnicu da me poseti. Sarajlije koje se nisu videle godinama videli su se kod mene u Urgentnom centru. Imate slomljenu kičmu, ležite, ne pomerate se, a svi su prijatelji tu. Nekako dirljivo.

Tekst: Life Content, Nadežda Jokić

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin