Kira Najtli: Savremena heroina

Kira Najtli: Savremena heroina

Autor: | 10/11/2012

0

Dvadesetsedmogodišnja glumica Kira Najtli jedna je od najtraženijih umetnica „specijalizovanih“ za filmove epohe. Publika je najviše voli kada tumači uloge nesigurnih junakinja u prelepim kostimima, ali je jednako dobra u ostvarenjima koja opisuju savremeni život i društvo. Zanimljiva devojka koja je stekla svetsku slavu igrajući u hitu „Pirati sa Kariba“, uz Džonija Depa, rođena je u Londonu u porodici umetnika. Otac Šerman bio je dramaturg, a majka Vil je televizijska glumica. Kira ima i brata Kaleba. Iako je u ranom detinjstvu lepoj glumici dijagnostikovana disleksija, uspešno je završila školovanje i potom je krenula putem svojih snova. U šestoj godini znala je čime želi da se bavi, pa je od majke tražila da joj unajmi agenta za mlade glumačke talente. Iako je Kira tu želju imala kao trogodišnjakinja, njena majka, koja je iz Škotske, zahtev joj je ispunila tri godine kasnije kao nagradu što je vredno učila u školi, uprkos zdravstvenom problemu koji ima. Kira je odrastala glumeći u velikom broju pozorišnih predstava. I pre nego što je postala slavna, najpre u svojoj zemlji, pa u Evropi, a potom i preko okeana, važila je za devojku koja ispunjava sve potrebne uslove da bude uspešan fotomodel. Uporedo sa nizanjem uloga na velikom platnu rasli su i njeni honorari koje je inkasirala od velikih modnih kampanja čije je zaštitno lice bila.
O ljubavima nije volela previše da govori, ipak, u javnosti se zna za nekoliko njenih veza. Godine 2003. otpočela je romansu sa kolegom Džejmijem Dornanom, koja je potrajala dve godine, da bi potom počela da se zabavlja sa glumcem Rupertom Frendom. S njim je provela pet godina u vezi. Sa muzičarem Džejmsom Rajtonom vezu je otpočela u februaru prošle godine, a u maju ove godine su se verili.
U razgovoru za srpsko izdanje magazina „Hello!“ Kira prvo govori o ulozi Ane Karenjine, svojim stavovima o društvu, braku i životu uopšte.
U čemu se razlikuju vaši utisci posle čitanja knjige sada i kad ste bili tinejdžerka?
- Knjigu "Ana Karenjina" prvi put sam pročitala sa osamnaest godina, film sam gledala kada sam imala petnaest, što je tada bilo vrlo romantično. Jedna je stvar kada čitate knjigu kao celinu, a druga kada je čitate zbog jednog lika, jer tada posmatrate samo taj lik i to menja shvatanje celine. Kada čitate “Anu Karenjinu“, ne možete a da ne primetite da je pisac tog dela na mahove prezire, svuda se oseća ta osuda. Lav Tolstoj samo na mahove piše iz njenog ugla, iz njene perspektive, dok veći deo piše izvan nje, njenog lika i osuđuje je. To je zanimljivo i od toga ne možete pobeći jer je to deo priče, Tolstoj tako piše, ali kada ja tumačim nju, moram da znam i njen ugao priče, da je razumem, bez osude.
Da li možete da saosećate sa njom zbog nekog vašeg ličnog iskustva?
- Mislim da su svi ljudi osetili nešto ovako u životu. Kada smo počeli snimanje ovog projekta, Tom je rekao: “Ana Karenjina je skup svih vrsta ljubavi “. Tada mi to nije bilo jasno, ali bio je u pravu. Ovo nije samo ljubavna priča jer, kad snimamo ljubavnu priču, fokusiramo se na te romantične delove, na zajedništvo, seks, ali i ljubav koja je povezana i sa ljubomorom, bolom, samoćom. Ono što je fantastično u ovoj knjizi je što pokušava da oslika čitav spektar onoga što ljubav i emocija nose. Osećala sam se kao što bi se osećalo i svako drugo zrelo biće koje je ikada bilo u nekoj vezi.
Ovde se radi o veoma ekstremnim osećanjima?
- Ne tako dramatično. Sa takvim likovima shvatate da je ludilo kraj bilo kakve emocije koju svakodnevno možemo da osetimo. Ona je verovatno ekstremnija u svojim osećanjima nego bilo ko od nas, ali postoje nijanse u osećanjima koje smo svi doživeli, zbog čega ne možemo da joj sudimo. Svi možemo da kažemo: ”Uradio sam nesto slično, na sreću, ne toliko ekstremno”. Svi ponekad radimo stvari koje bismo voleli da nismo uradili i onda se pitamo zašto smo bili takvi i zašto smo se tako grozno ponašali. Najlakše objašnjenje za to je da u nama postoji nešto što je grozno, o tome govori njen lik koji je ekstremniji od nas ovde. Ali takve su emocije.
Na koji način vi kontrolišete svoje emocije u takvim situacijama?
- Ne znam.
Da li ste se identifikovali sa njom?
- Jesam, kad prestanete da je osuđujete, shvatite da ste imali slična osećanja kao ona, naravno ne toliko ekstremna.
Ima li sličnosti između aristokratskog društva u filmu i filmske industrije?
- Mislim da ima. Društvo je generalno kao dečje igralište na kome deca stvaraju paktove jer su protiv nekog drugog i to ih spaja, toga ima svuda. U kancelariji se kolege okreću protiv devojke koja flertuje sa šefom da bi dobila unapređenje.

Intervju: Biljana Obradović

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Pročitajte još