Dejan Matić: Pukom srećom ostao sam živ

Dejan Matić: Pukom srećom ostao sam živ

Autor: | 09/08/2011

0

Folk pevač Dejan Matić prošle nedelje doživeo je ozbiljan saobraćajni udes. U trenutku nesreće bio je uveren da će se njegov život okončati. Srećom, tridesettrogodišnji brat Saše Matića prošao je bez povreda. Dok se sa prijateljima vraćao iz Sarajeva njegov automobil je proklizao, a u tom trenutku se na putu preprečio šleper. Da zlo bude veće, iz suprotnog smera u susret im je dolazio drugi automobil i nemoguće je bilo izbeći udarac Dejanovog „audija“ u šleper, a potom i u „golf“ koji je išao u suprotnom smeru. Iako se „golf“ posle toga skotrljao niz strminu pored puta,  ni u jednom vozilu nije bilo povređenih.
- Prvi šok sam doživeo kada sam shvatio šta je moglo da nam se dogodi od onakvog silovitog udarca. Srećom, nije bilo povređenih, a izvesno je da nas je i veliki automobil spasio. Uvek sam bio pristalica „stamenih“ i sigurnih automobila. Nikad ne prepuštam slučaju te stvari, imam uvek „sveže“ uređen servis - Dejan pribrano počinje da se seća nemilog događaja i za magazin  „Hello!“ kaže da je šteta na automobilu potpuna.
- Idem da procenim tačnu štetu na automobilu i posle toga ću napraviti proračun da li mi se uopšte isplati da ga popravljam. Posle udarca u kamion i u „golf“ zaustavili smo se. Ceo život mi je prošao kroz glavu u tih nekoliko sekundi. Od momenta kada sam se rodio, preko detinjstva i svega što sam prošao proletelo mi je pred očima. U trenutku klizanja bio sam pribran i uhvatio sam se za ručku od vrata kako ne bih proleteo kroz šoferšajbnu. Svi vazdušni jastuci su se aktivirali i, srećom, nije me udario kada se otvorio. Kažu da može da zaboli udarac u grudi kada se aktivira, ali mene nije. Ipak, pošto sadrže barut, automobil se napunio dimom. Neki u automobilu nisu znali da je to normalno, pa je nastala panika da se ne zapalimo - iskreno govori pevač koji posle prvobitnog šoka nije hteo da telefonom pozove nikoga od članova porodice kako se ne bi brinuli.
- Nisam želeo nikom ništa da javljam da se ne bi uspaničili. Pozvao sam prijatelje sa kojima sam se čuo minut pre udesa, a koji su me čekali na večeri na Zlatiboru, i rekao im šta mi se desilo. Morao sam da im javim da ipak nećemo doći. Onda sam pozvao drugara koji je relativno blizu mesta nesreće i on je došao kamionom i šleperom odvezao automobil u Beograd. Zaista mi je mnogo pomogao. Kada sam došao sebi posle nesreće, pomislio sam: „Ovo nije moglo da prođe bez posledica“. Izašli smo svi i shvatili da povređenih nema, srećom i čudom. Sreća u nesreći, bio je prvi utisak svih nas u automobilu.
Jedan sat posle udesa Dejanovo telo je reagovalo na šok. Počeo je da se trese, a da toga u početku nije ni bio svestan.
- Drug mi je doneo trenerku da se ogrnem i rekao mi je da se tresem. Kada sam to shvatio, rekao sam mu da mi se samo vratio „film“ šta nam se desilo, i šta smo sve mogli da doživimo. Nisam imao tabletu za smirenje jer ih nikada ne konzumiram. Udes me je „izbacio iz koloseka“.
Majka Dragica ga je telefonom pozvala nekoliko sati posle nesreće.
- Pitala me je da li sam na Zlatiboru u gostima kod prijatelja i čudila se što nisam tamo. Onda sam joj rekao za problem koji nas je zadesio. Osetila je po mom glasu da je sve u redu, i nije paničila. Bratu Saletu nisam se javljao jer je bio na putu ka Hrvatskom primorju, nisam hteo da ga zovem jer nisam želeo da se brine.
Iako nikada nije doživeo saobraćajni udes, Dejan nije osećao neki veći strah od vožnje kada je nekoliko dana posle nesreće ponovo seo na mesto suvozača.
- Noć posle nesreće nisam mogao da spavam, vraćale su mi se nemile scene. Čim bi me uhvatio prvi san, ponovo sam razmišljao koliko smo imali sreće. 

Piše: Nadežda Jokić

 

 

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin