Emili Blant priseća se problema iz detinjstva, govori o profesionalnom i privatnom uspehu i prvoj godini braka sa Džonom Krasinskim

Emili Blant priseća se problema iz detinjstva, govori o profesionalnom i privatnom uspehu i prvoj godini braka sa Džonom Krasinskim

Autor: | 02/04/2011

0

Engleska glumica Emili Blant proslavila se igrajući u holivudskom hitu „Đavo nosi Pradu“. Dvadesetosmogodišnjakinja rođena u Londonu prvu značajnu ulogu ostvarila je 2004. u filmu „My summer of love“, a za dve godine kasnije snimljen blokbaster „Đavo nosi Pradu“ bila je nominovana za nagrade „Zlatni Globus“ i „BAFTA“. „Zlatni globus“ je u njene ruke stigao godinu dana kasnije, 2007, za televizijski „BBC“ film „Gideon's Daughter“.
Uspešna glumica, koja je odlično dočarala lik kraljice Viktorije u filmu „Mlada Viktorija“, rođena je u braku nekadašnje glumice Džoane Meki i jednog od najuspešnijih advokata u Velikoj Britaniji Olivera Blanta. U mladosti je igrala u pozorištu da bi se potom preorijentisala na televiziju, i konačno, na film.
Sa bivšim dečkom, kanadskim pevačem Majklom Bablom provela je dve godine i okušala se u pevanju u njegovoj pesmi. Pre tri godine počela je da se zabavlja sa glumcem Džonom Krasinskim, s kojim ju je upoznala koleginica iz filma “Đavo nosi Pradu“, En Hatevej. Upravo je En zaslužna za uspeh ove ljubavne priče, jer im je organizovala „sudar“, želeći da spoji dvoje prijatelja. Da je bila u pravu što ih je spojila, par je dokazao godinu dana kasnije - u avgustu 2009. objavili su da su se verili. Kruna ljubavi bilo je njihovo bajkovito venčanje u julu prošle godine u Italiji. Budući da je njena karijera u usponu vezana za Holivud, i da joj je suprug Amerikanac, Emili živi u Los Anđelesu.
Kakav je osećaj biti u braku?
- Volim da gledam na brak kao da je to neprekidno uzajamno razumevanje naših postupaka i radosti što smo zajedno. Džon je predivan čovek. Čak je mnogo divniji od lika koji tumači na televiziji.
Džon i vi ste ostali u kući Džordž Klunija na jezeru Komo prošle godine kada ste se venčali, a sada glumite rame uz rame sa Klunijevim prijateljem Met Dejmonom.
- Met Dejmon je najbolji. On je najbolji čovek i prijatelj, jednostavno ga obožavam. On uopšte ne mora da se trudi da bude takav, to je kod njega potpuno prirodno. Bilo je pravo zadovoljstvo raditi sa njim, stalno smo se smejali i mislim da mi je ulepšao čitavo iskustvo. Takođe ima savršene zube. I sviđa mi se činjenica da pažljivo bira filmove u kojima glumi. On traži karakterne uloge. U filmu se radi o tome da se nas dvoje slučajno srećemo i zaljubljujemo jedno u drugo i pokušavamo da održimo našu vezu bez obzira što se u to meša „Biro za podešavanje“ koji služi da upravlja ljudskim životima.
Mnogo trčite u ovom filmu?
- Da, čini mi se da i Mat i ja mnogo jurcamo. Ali kada smo snimali te scene na početku naivno sam izabrala sandale, a onda sam videla da Mat nosi gumirane cipele.
U filmu glumite balerinu. Da li ste morali mnogo da vežbate?
- Jesam. Kada sam počela sa pripremama pitala sam se zašto sam pristala na ulogu balerine kada nikada ranije u životu nisam plesala. Tako da su suze počele da teku. Bilo je dosta muke. Ali, sve u svemu, to je bilo jedno neverovatno iskustvo, zato što mislim da nikada nisam radila nešto što me je do tog stepena plašilo i to svakog dana. Morala sam da pobedim strahove neverovatne sramote i da se uhvatim u koštac. Ali ipak sam izdržala i osećaj na kraju je bio prava nagrada. Mislim da je čudno kada morate da naučite nešto fizički da radite - tu nema vrdanja. Neverovatno je kako sve mora da bude precizno. I zahvalan sam na svemu a naročito što tada bila u najboljoj formi u životu.
Jeste li morali da držite dijetu zbog filma?
- Ne nešto naročito. Manje jedeš, ali sam i dalje morala ponekad da se iskradem u dva noću i pojedem krofnu. Tačno iza ugla kod našeg hotela je bila radnja sa krofnama. Bog je blagoslovio.
„Biro za podešavanje“ predstavlja u suštini sudbinu u životu. Verujete li u sudbinu kada se osvrnete na svoj dosadašnji život?
- Posmatram ga sa zahvalnošću, pošto mi se desilo mnogo pozitivnih stvari u životu. Kada sam imala šesnaest godina želela sam da idem u istu školu kao i moja starija sestra. Mi smo veoma bliske, između nas je razlika svega godinu i po dana i uvek sam želela da budem kao ona. Međutim nisam bila primljena i mislila sam :“O Bože, moj život je gotov.“ Sećam se da sam kao tinejdžerka tumarala po kući i razmišljala: “Totalni sam luzer, nisu me primili u tu školu.“ Užasno sam se osećala ali onda sam završila u drugoj školi „Hrtvud Haus“, u kojoj me je otkrio agent. I kada razmišljam o tim danima uvek pomislim:“Hvala Bogu što me nisu primili u tu školu, pošto onda nikada ne bih upisala dramski kurs i nikada ne bih bila gde sam sada.“ Tako da pretpostavljam da sve dođe na svoje. To je baš čudno.
Takođe ste imali priliku da radite na animiranom filmu pod nazivom „Gnomeo i Julija", zajedno sa Eltonom Džonom?
- To je zadovoljstvo ovog posla. Ne treba da smišljate strategije ako ste u kreativnom poslu. Ne možete da imate i jedno i drugo. Volim nepoznato. Volim iznenađenja. Oduvek sam pronalazila inspiraciju u tome. Dopada mi se spontanost ovog posla. Mislim da se protiv toga ne možemo boriti. Jednostavno nema strategija. Ne možete da prihvatite neki posao zato što mislite da će vas to odvesti negde. Nikada ne možete da znate i najbolje je samo vredno da radite i da budete ponosni na postignuto, ali i da uživate zato što znate da sve što imamo jesu izbori.
Sada, pošto ste vi i Džon Krazinski i zvanično poznat par, da li će to uticati na vaš život?
- Mi nismo par koji ide po žurkama i klubovima i retko kada privlačimo pažnju. Jedino što je Džon toliko visok da uvek upadne u oči svima. Ponekad je to baš smešno. Ne prate nas često paparaci tako da mi nemamo problema sa tim. Uvek vam laska kada vas ljudi prepoznaju, kada vam mahnu ili vam se nasmeše, iako neki misle da sam arogantna. Trudim se da se nasmešim i da budem prijatna tako da ljudi kada dođu kući mogu da kažu: “Znaš, ta Emili Blant uopšte nije tako opasna!"
Osim venčanja, šta je još novo u vašem životu?
- Snimala sam film u Ankoradžu, na Aljasci sa Evanom MekGregorom. Dosta sam se bavila bikram jogom - jedino sam tako mogla da se ugrejem. Takođe sam morala da se bavim jogom kako bih ostala u formi pošto sam tamo jela samo ribu i krompiriće.
Poznati ste po svom ironičnom smislu za humor i opuštenom stavu. Da li je to vaš način da se izborite sa isforsiranim načinom života koji diktira Holivud?
- Pronašla sam jednostavan način da se distanciram od toga. Posao je ono što radim, ne ono što jesam. Uvek sam to tako doživljavala i osećam se pomalo kao podvojena ličnost. Oduvek posmatram glumu kao magičan posao i veoma sam srećna što je upravo to moje zanimanje. Morate da trpite i neugodne stvari, da imate deblu kožu kako biste sve prebrodili.
Koje su negativne strane kada si poznata ličnost?
- Nije stvar u tome da ste poznata ličnost, već činjenica da se od vas, ako ste glumica, uvek očekuje da izgledate savršeno, da se oblačite po najnovijoj modi i da ste uvek u najboljem mogućem izdanju. Ponekad želite da obučete majicu i farmerke kada idete u radnju ili u kafić da pročitate neki časopis ili knjigu. Takođe saosećam sa ženama koje su u kasnim tridesetim i četrdesetim godinama u ovom poslu pošto se od njih očekuje da izgledaju mnogo mlađe u odnosu na svoje godine. One su pod izuzetno velikim pritiskom. Zastrašuje me pomisao da će mi mnoge uloge biti nedostupne kada napunim četrdeset godina. Ne želim da mislim da ću morati da održavam večnu mladost.
Kakva su sećanja na detinjstvo i odrastanje u Engleskoj? Da li ste već tada mislili da ćešte postati glumica jednog dana?
- Bila sam nestalna kada sam bila tinejdžerka i nisam imala pojma čime želim da se bavim kada odrastem. Kada sam upoznala glumu pronašla sam i odgovor na moja egzistencijalna pitanja.
Kada ste bili mali morali ste da prevaziđete problem mucanja.
- Kada je to počelo da mi se dešava, mislila sam da je to samo loša navika. Međutim, kada počne da vas obuzima, zaista je mučno, naročito kada ste dete koje želi da izgleda „kul“ u društvu. A ja definitivno nisam bila „kul“. A kada sam napunila dvanaest godina situacija se pogoršala i pitala sam se zašto mi se to dešava i zbog čega imam taj glup problem sa glasom.
I kako ste prebrodili taj problem?
- Bila sam kod raznoraznih logopeda i terapeuta i svašta su pokušavali kako bi mi pomogli. Ali ono što je konačno upalilo bio je predlog moje nastavnice da pokušam da glumim sa akcentom u školskoj predstavi. Odigrala sam ulogu sa severnjačkim engleskim akcentom koji se dosta razlikovao od mog. I to je verovatno bio užasan severnjački akcenat, pošto sam bila samo dete, ali osećaj je bio oslobađajući. Ne mogu da kažem da sam istog trenutka prestala sa mucanjem, ali za mene je to bilo ogromno otkrovenje. Prvi put tokom pet godina sam mogla da govorim tečno i to pred dve stotine ljudi. Ne znam zašto je to konačno oslobodilo moj glas ali jeste.
Kada ste prvi put primetili da ste stvarno uspeli u svetu glume?
- To se desilo bukvalno preko noći. Dogodilo se po izlasku filma „Đavo nosi Pradu“. Otišla sam na pedikir, na koji inače nikada ne idem, ali moja drugarica Vendi me je nagovorila. Kada sam ušla u salon tri žene su istog trenutka povikale: “Oh Bože, videla sam film! Tako je smešan!“
Uloga u „Pradi“ bila je kao stvorena za vas?
- Zaista sam izuzetno srećna što sam imala priliku da budem deo tog filma, pošto sam glumila karakternu ličnost koja je bila tako briljantno drska, ali u isto vreme čudno primamljiva.
Šta volite da radite u slobodno vreme?
- Mnogo toga. Volim da idem po restoranima, pronalazim dobre zabačene barove, da posećujem muzeje umetnosti, da planinarim.
I vi i vaš suprug ste glumci. Da li kod kuće pričate o poslu?
- Ne, trudimo se da izbegavamo te teme. Mislim da je važno da se družite sa prijateljima i da viđate ljude koji su vam dragi i da ne pričate o poslu. Dopustite vašem umu da širi vidike. Ne volim da imam plan, ne volim da pratim rasporede, volim da se probudim ujutru i da ne znam šta bih mogla da radim tog dana.

INTERVJU: VIVA PRES

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin