Marija Petronijević kaže da je zaljubljena i da ne namerava da se iz rodnog mesta Visibaba preseli u Beograd

Marija Petronijević kaže da je zaljubljena i da ne namerava da se iz rodnog mesta Visibaba preseli u Beograd

Autor: | 23/03/2011

0

Dvadesetčetvorogodišnja glumica Marija Petronijević u svet glume zakoračila je sasvim slučajno. Zahvaljujući Emiru Kusturici, koji ju je u njenoj srednjoj školi u Požegi zapazio i odabrao za jednu od uloga u filmu „Zavet“, otkrila je svoj talenat i shvatila čime želi da se bavi u budućnosti. Njen dar za glumu prepoznao je i Radoš Bajić, pa je Marija gledaoce osvojila ulogom doktorke Ivane u veoma gledanoj seriji „Selo gori, a baba se češlja“.
Iako je postala poznata, način života nije promenila. Nastavila je da živi u selu Visibaba nadomak Požege, uživa u druženju sa starim prijateljima i ljubavi koja joj se nedavno dogodila. Mnogi je smatraju našom najlepšom mladom glumicom. Mnogo vodi računa o svom izgledu, a honorare, kao i svaka mlada devojka, najviše troši na garderobu.

Kako biste definisali vaš stil oblačenja?
- Svoj stil oblačenja bih definisala kao sportsku eleganciju. Preko dana najčešće nosim farmerke, dobru majicu i čizme. Kada izlazim sa prijateljima ili idem na neku javnu manifestaciju, opredeljujem se za eleganciju, a haljina je pravi izbor za takve prilike. Podrazumevaju se cipele sa visokim potpeticama, i to onima dugačkim dvanaest centimetara. Ispraksirala sam se i sada mi ne predstavlja nikakvu teškoću da koračam u njima.

Da li ste od onih koje idu u šoping kada im treba nešto ili obilazite butike i kupujete ono što vam se dopadne?

- Kada idem sa namerom da kupim neku stvar, obično mi se desi da je ne nađem, pa zbog toga u poslednje vreme kupujem ono što mi se dopadne.

Je li vam bitno da vaša garderoba nosi potpis poznatog kreatora?
- Brendirana garderoba je kvalitetnija i duže traje, ali bez ikakvih problema nosim i one komade odeće koji to nisu. Kupujem i stvari koje ne nose potpis poznatih svetskih kreatora. Najvažnije je da mi ono što odaberem dobro stoji, nebitno je šta piše na etiketi. Takođe nosim i šivenu garderobu. Na dodeli „Oskara popularnosti“ pojavila sam se u crnoj haljini i svi su me pitali čija je kreacija, a zapravo sam je sama osmislila, a moja krojačica mi je sašila.

Koliko vremena provodite ispred ogledala?
- Uglavnom sam u žurbi, tako da sam uvežbala spremanje na brzinu. Za večernji izlazak mogu da budem gotova za dvadesetak minuta.

Prvu ulogu imali ste u filmu „Zavet“ Emira Kusturice sa kojim ste se pojavili na „Kanskom festivalu“. Jeste li imali tremu dok ste koračali crvenim tepihom sa mnogim svetskim zvezdama?

- Boravak u Kanu je teško opisati, možda je to i najpozitivnija stvar koja mi se dogodila u životu. Emir Kusturica je u Kanu velika zvezda, tamo ga cene više nego u Srbiji. Zahvaljujući njemu, mnogo toga sam videla. Dok sam bila na crvenom tepihu, osećala sam se kao da lebdim. Imala sam tremu, jer mi je sve to bilo nepoznato i nisam mogla da znam šta me sve očekuje. Srela sam mnoge zvezde, između ostalih, i Demi Mur, a Džejn Fonda koju sam videla ispred hotela me je oduševila svojom prirodnošću.

S kim je teže sarađivati sa Kusturicom ili Radošem Bajićem?
- Kusturica je zahtevniji. Kada to kažem, ne mislim ništa negativno o njemu, to je njegov način rada i baš zbog toga postiže uspehe.

Zbog čega niste upisali Fakultet dramskih umetnosti kada se bavite glumom, već studirate Fakultet za kulturu i medije?
- Glumu nikada nisam ni pokušala da upišem. U srednjoj školi imala sam planove koji nisu bili vezani za moju sadašnju profesiju. Moj život je dobio totalno drugačiji kada sam dobila ulogu u filmu „Zavet“, potom je usledila serija „Selo gori, a baba se češlja“. Sve se desilo neverovatnom brzinom i tada sam pomislila da bih mogla da studiram glumu, ali sam ipak odustala i ostala na mom fakultetu. Apsolvent sam i plan mi je da ove godine diplomiram.

Po čemu pamtite detinjstvo u selu Visibaba kod Požege?

- Znam da sam srećnija od mnoge dece koja su odrastala u gradu. Sredina u kojoj sam rođena i u kojoj i danas živim mi je pomogla da budem normalna. Odrasla sam okružena životinjama, koju mnoga deca danas ne mogu da vide ni u zoološkom vrtu, baki sam pomagala u poljoprivrednim poslovima, što još činim.

Zbog čega ste odlučili da pored obaveza na fakultetu i posla ipak ostanete da živite na selu?
- Ne boravim stalno na selu. U Visibabama su mi roditelji i malo boravim kod njih, a malo u Požegi. U Beograd dolazim kad god moram i nije mi problem da budem na toj relaciji. Inače, u Beogradu sam živela četiri godine, ali sam i tada često odlazila kod roditelja. Odlučila sam da se vratim u rodno mesto jer sam shvatila da ću, kada budem imala stalno zaposlenje, morati definitivno da se preselim, pa zašto da još ne koristim priliku da budem sa svojim najbližima. Inače, ne smatram da je manja sredina zdravija od velikog grada.

Koliko se vaš krug prijatelja promenio otkako ste postali poznati?
- Desilo mi se da sam zbog ljubomore izgubila neke ljude koje sam smatrala da su mi prijatelji. To je počelo da se oseća kada sam na kastingu izabrana za film „Zavet“. Smatram da se ne promene ljudi koji postanu poznati ili koji nešto naprave u svom životu, već oni koji su oko njih. Nije mi žao što me više ne okružuju te osobe, jer pored mene su ostali pravi prijatelji. Možda je dobro što mi se sve to desilo na početku karijere, nego u četrdesetoj godini, kada mi prođe polovina života.

Da li vam prijaju poređenja sa italijanskom glumicom Monikom Beluči?

- Naravno da mi laska. Lepo je to poređenje, ali bih volela da me ljudi upamte kao Mariju Petronijević, dobru glumicu, a ne kao nekog ko liči na Moniku Beluči.

Nedavno ste dovedeni u vezu sa manekenom Branislavom Jankovićem. Šta se zapravo dešavalo između vas dvoje?
- Nas dvoje se poznajemo, ali nismo bili u ljubavnoj vezi.

Jesu li između vas postojale emocije?
- Preozbiljno je kada se kaže da smo jedno prema drugom gajili emocije, jer se ne poznajemo dugo.

Da li vam se dopao kao muškarac?

- Ništa o tome ne bih pričala jer sam trenutno u nekoj drugoj priči.

Zauzeti ste?
- Da, emotivno sam ispunjena i stavila bih tačku na sve priče vezane za moj i Banetov odnos. I on je u nekoj drugoj priči.

Prilazite li prva muškarcu ako vam se dopadne?
- Nisam od onih devojaka koje dignu nos i kažu da to nikada ne bi učinile. Ne vidim ništa loše u tome i primetila sam da danas žene sve više prve prilaze muškarcima. Možda je to tako jer postoje nadobudne devojke koje ih svojim stavom odbijaju a, s druge strane, postoji i ona priča da se plaše da priđu uspešnoj ženi.

Jeste li vi vašem izabraniku prvi prišli?
- Nisam, on je meni. Osvojio me je time što je pozitivan i retko normalan dečko. Može se reći da je bio uporan. Uvidela sam da sa njim mogu da imam dobar odnos, da budemo otvoreni jedno prema dugom  što mi je bilo veoma bitno jer danas je teško verovati muškarcu, a ja njemu mogu.

Je li i on iz Požege?
- Nije. Ne živimo u istom gradu, ali se često viđamo. Uvek imam vremena za ljubav. I kada sam prezauzeta poslovnim obavezama, uvek ću naći vreme da provedem sa voljenom osobom. Kada imate nekog ko razume vaš posao, onda će tolerisati neke propuste, mada se trudim da ih ne pravim.

Gde volite da izlazite?
- Sve zavisi od mog raspoloženja. Prija mi gužva, tako da diskoteke i klubove ne zaobilazim. Nije mi bitno gde ću izaći, već društvo sa kojim sam. Obožavam muziku i, kada idem u grad, iz kuće izlazim sa pozitivnom energijom da bih se što bolje provela. Mom raspoloženju uvek doprinose stare dobre narodne pesme. Volim Džejovu „Nijedne usne se ne ljube same“ i „Crne kose“ od Hanke Paldum.

Otkako ste se pojavili u javnosti, važite za jednu od najlepših mladih glumica. Koliko je lepota doprinela, a koliko odmogla poslu kojem se bavite?
- Lagala bih kada bih rekla da lepota nije bitna. S druge strane, postoji i ona druga, negativno strana, da neko pomisli da ste uspeli samo zbog dobrog izgleda, a ne zbog kvaliteta koje posedujete. S te strane sam morala više da se dokazujem od nekih manje lepih koleginica.

Intervju: Sandra A. Rilak

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin