Svetlana Ceca Kitić iskreno govori o ljubavi, braku i sreći što ima predivnu decu

Svetlana Ceca Kitić iskreno govori o ljubavi, braku i sreći što ima predivnu decu

Autor: | 20/08/2010

0

Jedna od najšarmantnijih i najuspešnijih sportistkinja na našim prostorima, rukometašica Svetlana Ceca Kitić, prema anketi koju je sprovela „Međunarodna svetska rukometna federacija“, izabrana je za najbolju igračicu rukometa koju je svet ikada imao. Iako je dobila ovo izuzetno priznanje, poznata rukometašica kaže da joj se, osim pohvala koje joj stižu iz različitih krajeva sveta, u životu gotovo ništa nije promenilo. Ipak, presrećna je jer se nada da će svojim uspehom doprineti boljitku rukometnog tima „Radnički“ na čijem je čelu kao direktor već nekoliko godina.
Pored nespornog talenta i dugogodišnjeg rada, Svetlana ističe da su za njenu titulu najbolje rukometašice sveta najzaslužnija njena deca - sin Nikola, kćerke Mara i Aleksandra, kao i njeni roditelji. Oni su bili ti koji su joj ceo život pružali podršku i nisu joj zamerali kada zbog sporta nije prisustvovala najvažnijim porodičnim datumima. Zato je ovo važno priznanje posvetila upravo svojim najmilijima, kao i četvrtom suprugu Milanu, s kojim tri godine živi u bračnoj zajednici.
- Sve vreme dok je trajalo glasanje moja starija kćerka Mara pomno je pratila situaciju na internetu, budući da sam ja, kada je reč o tehnici, ostala u dvadesetom veku. Govorila mi je da ubedljivo vodim, ali nekako ta misao „najbolja na svetu“ u tom trenutku nije toliko dopirala do mene - započinje razgovor za magazin „Hello!“ Svetlana Ceca Kitić.

Kakav je osećaj biti u nečemu najbolji na svetu?

- Veoma mi je teško da definišem osećanja koja me trenutno obuzimaju. Teško mi je da emocije pretočim u reči. Presrećna sam i veoma ponosna, osećam se jako i moćno.

Jeste li se i pre ove zvanične titule ikada slično osećali?
- Iskreno, uvek sam smatrala da sam jaka žena, koja lomi probleme i ne dopušta da je problemi slome. U trenucima kada neko plače ja se smejem. I pre ove titule osećala sam se moćno, ne u ovoj meri, ali za mene ja prava moć to što imam troje dece, što sam postala baka i što sam pronašla muškarca koga volim. Imam privilegiju da se bavim poslom koji obožavam. Ovo priznanje mi je dodatni andrenalin i moram da kažem: „Ovih dana lepo je biti Ceca Kitić“. Svi me vole, svi se slikaju sa mnom, šta god pitam, oni odgovarju „za tebe sve može“. Divota.

Hoće li vaše priznanje doneti napredak rukometnom klubu „Radnički“ čiji ste direktor?
- Iskreno se nadam da hoće. Mnogi mi kažu, prestani više da pominješ „Radnički“, ovo je samo tvoja titula, ali po prirodi nisam sebična. Nijednog trenutka nisam „poletela“. Prihvatam da sam najbolja, ali ja i dalje radim, trčim, lomim se, treniram dva puta dnevno. Hvala Bogu, na  lep način mi se sve vraća.

Da li će priznanje „najbolje rukometašice svih vremena“ poboljšati vaše finansijsko stanje?

- Ma kakvi. Verujte da sam u trenucima kada sam bila najbolja igračica  imala najmanje novca. Te titule ne nose obavezno i novac. Svi me pitaju: „Šta ćeš da dobiješ sada?“ Ja im kažem verovatno neku plaketu. Volela bih kada bih dobila novčanu nagradu u vidu čeka od pet hiljada ili deset hijada evra, koje bih do poslednje pare uložila u moj klub. Za sebe i svoje najmilije imam dovoljno novca. Više mi ne treba, jer sam dosta zaradila, a i moj suprug odlično zarađuje.

Koliko su vaša deca patila zbog vašeg angažovanja u sportu?
- Ovu veličanstvenu titulu sam poklonila mojim roditeljima, kojih sam ostala željna budući da sam rodnu Tuzlu napustila veoma rano, i mojoj deci koja su rasla i proslavljala rođendane bez mene i ja bez njih. Zbog sporta nisam bila tu kada su bili bolesni i kada sam im bila najpotrebnija. Moji roditelji mnogo su mi pomagali i nikada me nisu opterećivali.  Najveći podsticaj doživela sam kada me je moja Mara pre neki dan zagrlila i rekla: „Ja sam najponosnija kćerka na svetu kada imam tebe za mamu“.

Je li neko od njih krenuo vašim stopama?
- Moj sin Nikola hteo je da bude tata, što mu se i ostvarilo. Završio je „Sportsku gimnaziju“, tako da je tu stao. Kćerka Mara je pokušavala da igra rukomet uz nekoliko pauza, ali se na kraju ipak „bacila“ na studije menadžmenta i sada treba da diplomira. Najmlađa Aleksandra ima dvanaest godina i kao i svako dete u tom periodu sve bi da proba. Ona bi i da igra rukomet, i košarku, i da roni. Primećujem da je veoma kreativna, interesuju je slikarstvo i vajarstvo.

Iako ste se pre Milana udavali tri puta, niste prestali da verujete u brak kao instituciju?

- Nikada. Zamislite nešto pogrešite u životu i kažete: „Nikada to više neću da radim“. To bi bilo isto kao da se prejedete i posle toga se zareknete da više nikada nećete da jedete. To je glupost, pa svi mi grešimo. Zašto ne priznati da ima pogrešnih brakova, da to nije taj čovek za koga ste mislili da jeste i obrnuto. Bitno je da se na jedan lep i civilizovan način raziđete, pogotovo ako imate decu. Moja kćerka Mara, koja je tada imala samo dve godine, pamti sve loše trenutke koje sam ja proživljavala sa njenim ocem, mojim bivšim suprugom.

Po čemu je vaš sadašnji suprug Milan drugačiji od ostalih?
- Ceo život živim punim plućima. Imala sam sreću da sam upoznala Milana koji voli život na sličan način kao i ja. Spojili smo se pre tri godine, a rastali smo se samo na jedan dan. On je moja sudbina. Mi ne posmatramo život po principu kuća, posao, papuče, kutlača. Ježim se takvih stvari i sve ove godine se borim protiv toga. Milan i ja završimo posao, ručamo u gradu, malo prošetamo, vratimo se kući uveče i uz semenke i integralne grisine uživamo u dobrim komedijama. Milan mi ne dopušta da gledam drame jer stalno plačem.

Da li je i vaš suprug sportista?
- On je završio „Fakultet za fizičku kulturu“, ali je krenuo drugim putem i pokrenuo sopstveni biznis. Bavi se špedicijom. Inače, on ima dva sina iz prethodnog braka, i svi se odlično slažemo.

Oboje volite da putujete?

- Da, obožavamo. U januaru sledeće godine planiramo da odemo u Australiju, u Melburn, gde živi moja kuma.

Nedavno ste postali baka. Da li vaš unuk Dragan u vaš život uneo novu vrstu nežnosti?
- Pre sedam meseci moj sin Nikola postao je otac. Koliko deca doprinesu da majka postane plemenita, tako unuk, čini mi se, probudi taj isti osećaj koji je još intenzivniji.

Sudeći po vašem izgledu, dosta vodite računa o oblačenju?
- Verujte, kod mene u ormaru ima od Kineza do Luja Vitona. Najbitnije od svega je da kada obučem bilo šta od toga, niko ne primeti da li je plaćeno deset ili tri hiljade evra. Nosim samo one stvari koje mi pristaju, skrivaju mane, a ističu obline.

Šta kažu vaši prijatelji, da li ste lepši sa kikicama ili bez njih?

- Sebi sam se najviše sviđala sa kikicama. Da me ne čuje Milan, ali planiram ponovo da ih vratim, makar na dva meseca. On ih ne voli. Bez obzira na godine, mislim da mi pristaju. Veoma ih je lako održavati.

Nedavno ste proslavili pedeseti rođendan. Jeste li priredili žurku tim povodom?
- Napravila sam porodičnu zabavu, jer da sam organizovala veću žurku, morala bih da pozovem hiljadu ljudi. Ipak finansije to nisu dozvolile. Ove godine proslavila sam jubilarni rođendan, dobila sam unuka i priznanje da sam najbolja rukometašica u istoriji tog sporta. Tri najlepša poklona. Za mene je dosta, krug je zatvoren, mislim da više uzbuđenja ne bih ni mogla da podnesem.

Piše: Jelena Popović
Foto: Goran Srdanov

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin