Nada Blam otvara vrata svog doma na Dorćolu u kome živi sa kćerkom Sarom

Nada Blam otvara vrata svog doma na Dorćolu u kome živi sa kćerkom Sarom

Autor: | 11/08/2010

0

I pored toga što je menjala stanove, glumica Nada Blam ne odustaje od beogradskog Dorćola, gde je odrasla i provela čitav život. Rukovodeći se devizom da nije dovoljno bogata da kupuje moderan nameštaj, tako je uredila i životni prostor koji deli sa kćerkom, kostimografom i dizajnerom Sarom Kurtović. Nasleđene komade pokućstva upotpunila je novim stilskim nameštajem, potrudivši se da joj dom osim komfora i sigurnosti budi lepe uspomene na odrastanje.
Koliko već živite u ovom stanu i šta je presudno uticalo na vašu odluku da je ovaj prostor idealan za vaš dom?
Nada:
Moja kćerka Sara i ja u ovom stanu živimo deset godina, a ja čitavog života živim u istoj ulici. Radujem se što se u blizini mog doma nalaze sve važne institucije kulture kao što su „Narodno pozorište, Atelje 212“, pozorište „Boško Buha“ i mnoge druge. To su mesta gde su me roditelji vodili kada sam bila mala, a kasnije sam tamo počela i da radim. Osim toga, želela sam da moj stan bude u novijoj zgradi, jer sam kao mala živela u jednom veoma starom zdanju, a poznato je da Beograđani ne ulažu sredstva za očuvanje takvih građevina.

Čime ste se rukovodili prilikom uređenja životnog prostora?

Nada: Oduvek sam volela klasičan nameštaj tako da sam neke komade koje imam u stanu nabavljala na sajmovima antikviteta, a nešto mi je ostalo i od porodice. Smatram da moderan nameštaj posle izvesnog vremena postane demode, dok klasičan nikada ne izlazi iz mode. Pošto nisam dovoljno bogata da pratim trendove u razvoju enterijera, odlučila sam se za klasiku. Doduše, poslednjih godina ne kupujem ništa što se ne dopada mojoj kćerki Sari, jer će ona to jednog dana da nasledi.
Sara:
Za razliku od mame, volim stilski nameštaj i starine samo kao detalje, jer smatram da su tada efektniji. Zbog toga sam svoju sobu, koja je u poslednje vreme više radni prostor nego prostorija u kojoj provodim vreme, opremila modernim nameštajem, ali zato imam predivno starinsko ogledalo i jedan od najstarijih modela čuvenih „singer“ šivaćih mašina. U svakom slučaju većina mojih prijatelja oduševljena je načinom na koji je moja mama uredila stan.
Nada:
Stan se ne sviđa samo mladima koji su odrasli okruženi stilskim nameštajem. Kada sam bila mlada, i sama sam dala mnoge vredne komade nameštaja koje sam nasledila od roditelja, a tek kasnije, kada sam neke od tih stvari viđala i po umetničkim katalozima, shvatila sam kolika je njihova vrednost. Inače, pošto stari nameštaj zahteva mnogo pažnje, osim jedne stolice, sve na čemu se sedi ili leži su replike novijih datuma, jer mi se ranije dešavalo da imam goste koji su krupniji, pa fotelje počnu da pucaju.

Da li klavir koji se nalazi u dnevnoj sobi za vas ima emotivnu vrednost?
Nada:
To je klavir „Avgust Forster“ koji za mene ima veliku vrednost, jer je na njemu svirao moj deda. Kasnije su tu nastajale tatine kompozicije, moj brat Miša Blam i ja smo tu takođe učili da sviramo, a posle i moja kćerka.
Sara:
Već sa sedam godina sam pošla u muzičku školu, ali pošto nisam imala dobru komunikaciju sa svojom profesorkom počela sam jako da mrzim taj instrument i prestala sam da sviram. Kasnije, kada sam bila tinejdžerka, bivša učenica moje mame, glumica Mina Lazarević učila me je da sviram i uz nju sam savladala mnoge tehnike.

Imate li običaj da i sada u slobodno vreme svirate?
Nada: Č
esto to radim, ali tada obavezno zatvorim sva vrata i prozore, jer sviram isključivo ljubavne pesme koje sam sama napisala i komponovala, pa me je sramota da drugi to čuju.
Sara:
Kad god se u komšiluku dešava nešto što se mami ne dopada, ako neko diže buku ili sprema neko jelo koje nije po njenom ukusu, ona sedne za klavir. S druge strane, uglavnom sviram neke popularne pesme koje mi se dopadaju, jer navika da svaku numeru koja mi se svidi odsviram na klaviru ostala mi je još od tinejdžerskih dana.

Volite li da provodite slobodno vreme u kući?

Nada: Da, ja sam kućni čovek i kada idem u posete kod drugih, onda mogu da vidim da li oni zaista vole svoj dom ili im služi samo da bi prespavali.
Sara:
Nas dve spadamo u osobe koje vole svoj dom i uređujemo ga tako da liči na nas.
Nada:
Smatram da je kuća ogledalo duše onoga ko u njoj živi. Kada sam bila mlada glumica, pripadala sam hipi pokretu i ekscentrično sam se oblačila. Sećam se da su se mnogi novinari koji su dolazili kod mene da me intervjuišu čudili kada vide da živim okružena stilskim nameštajem, a u stvari je to bila slika mog bića.

Služi li vam kuća i kao radni prostor?
Sara:
Uglavnom, ja koristim svoju sobu kao neku vrstu malog ateljea gde pravim svoje modele, a doskoro sam tamo provodila po čitave dane, jer sam spremala reviju „Bela bajka“ sa kojom sam diplomirala. Krajem godine, inspirisana tim modelima, planiram da napravim čitavu kolekciju.

Nado, vi ste takođe nedavno završili rad na jednom važnom projektu, a to je serija „Selo gori, a baba se češlja“.
Nada:
Kada smo počinjali da radimo, nismo znali da će ta serija biti toliko lepa i gledana, a Radoš Bajić je uspeo da tu izrazi celo svoje umetničko biće. Mi smo četiri godine vredno radili i zajedno provodili više vremena nego sa svojim porodicama, a u pauzama između setova smo se i vrlo lepo družili. Publika će od jeseni imati priliku da vidi sve epizode koje će se prikazivati svake večeri, a kasnije će četvrti serijal, kao i do sada, biti prikazivan subotom.

Kakvi su vam poslovni planovi za jesen?

Nada: Većina ljudi ne voli da priča o novim poslovima ukoliko nisu sigurni, ali pošto nisam sujeverna mogu da se pohvalim da već čitam treću dramu i da ću od jeseni imati nove uloge u pozorištu, što me mnogo raduje, jer za žene mojih godina nema mnogo dobrih poslova pošto su drame uglavnom pisali muškarci. Osim toga, i sama sam napisala jednu komediju koja se bavi životom ljudi u gradskoj sredini i sa kojom ću od jeseni putovati po mnogim gradovima Srbije.

Da li je to prvi pozorišni komad koji ste napisali?
Nada:
Čitavog života sam pisala pomalo. Posle višedecenijskog radnog iskustva u pozorištu drznula sam se da nešto i sama napišem, a konsultovala sam i neke prijatelje koji su dramski pisci.

Saro, jeste li pročitali to delo?
Sara:
Jesam, a moram da se pohvalim da sam i ja učestvovala u pisanju.
Nada:
Ona mi je dosta pomogla, jer vi mladi imate brži duh od nas tako da su mi ponekad njeni saveti bili veoma značajni.

Poznato je da se već nekoliko godina bavite i pedagoškim radom. Kakve su, po vašem mišljenju, nove generacije glumaca?

Nada: Gluma je zanat i kada stekneš iskustvo, imaš potrebu da to preneseš na mlađe generacije. Ranije su se ljudi učili mom zanimanju tako što bi pobegli od kuće sa glumcima koji su putovali. To je za njihove porodice bila velika sramota, a danas postoje fakulteti na kojima se obučavaju mladi ljudi. Moje iskustvo u radu sa mladima je da svi misle isto što sam i ja nekada mislila, a to je da će od njih početi neka nova gluma. Zato je moj zadatak da ih ubedim da razviju svoj talenat, ali i da im objasnim da je pozorište postojalo i pre njih.

Piše: Ivana Nikolić

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin