Zvonko Milojević: Lavlje srce rođenog pobednika

Zvonko Milojević: Lavlje srce rođenog pobednika

Autor: | 18/11/2011

0

Jedan od najboljih golmana reprezentacije Jugoslavije Zvonko Milojević bio je veliki borac na terenu, a sada uspešno dobija svoju najtežu utakmicu - bitku života. Popularni Miloje već četiri godine oporavlja se od teške saobraćajne nesreće koju jedoživeo u nemačkom gradu Ahenu, kada su mu teško povređeni kičma i glava. U komi je bio dvanaest dana, a posle nekoliko operacija u Belgiji i Nemačkoj doktori su uspeli da mu spasu život, ali je bivši reprezentativac od tada vezan za invalidska kolica. Posle tretmana matičnim ćelijama u nemačkim bolnicama i rehabilitacije u Ribarskoj banji, započeo je ostvarenje svog  sna - da stane na noge. Fantastični golman, koji je bravurozno čuvao mrežu svog gola u “Zvezdi", “Anderlehtu” i “Lokerenu”, svestan je da će ostati paralizovan, ali ga teši to što može da gleda kako mu deca odrastaju i ne predaje se, jer želi da se oporavi što može više. Za magazin “Hello!” Milojević sa posebnim uzbuđenjem govori o pozitivnim signalima oporavka koji mu svakim danom ulivaju dodatni optimizam. Stameni golman, snažna ličnost, čak ni u ovim teškim trenucima nije klonuo duhom.
- Ovde u Ribarskoj banji je hladno, šibaju vetrovi, ali mi ne mogu ništa, jači sam od svega. Borim se, osećam se bolje iako sam daleko od onoga čime bih bio zadovoljan. Došao sam ovde u kolicima kao beznadežan slučaj. Posle niza operacija i tretmana matičnim ćelijama mogu da napravim nekoliko koraka oslanjajući se na ortopedska pomagala, a uspeo sam i da napravim pokrete iz kuka. Sve je to rezultat moje volje i rehabilitacije u ovoj banji. Iako donji deo tela ne osećam, počeo sam i trbušnjake da radim, po dva-tri, a to je veliki pomak.
U Nemačkoj, na klinici gde se lečio matičnim ćelijama, saopštili su mu da je u slučaju njegovih povreda svaki napredak veliki.
- Doktori su mi rekli da je najvažnije da verujem u oporavak. Nisu ni pretpostavili da ću ovoliko napredovati. Svestan sam da je proces mog oporavka dug. Znam da neću moći da igram fudbal, košarku, stoni tenis, ali znam šta želim i hrabro grabim ka ostvarenju svog cilja. Uporan sam i verujem da će mi Bog vratiti noge kao što ih je i uzeo. Želim da nastavim  lečenje matičnim ćelijama jer mi to pomaže. Probao bih sve, samo da prohodam. Ne tražim i ne očekujem mnogo, da se ne bih razočarao, ali bih voleo da se oporavim toliko da mogu da se brinem o sebi, da ustanem i od kreveta do kupatila odem sam, to je samo deset metara. Da budem pored porodice, ali da ih ne opterećujem.
Posle buđenja iz kome, u kojoj je bio dvanaest dana, prvi susret sa suprugom Marinom i bratom Zdravkom bili su mu najpotresniji trenuci u životu i veliki šok.
- Kada sam se probudio, nisam znao gde sam, osim da nisam u svojoj sobi. Kada sam saznao da sam doživeo saobraćajnu nesreću i da mi predstoji velika životna borba, nisam verovao, pitao sam kada ću kući. Bio je to veliki šok za mene. Teško mi je bilo zbog supruge, dece, roditelja, familije, zapitao sam se kako će oni bez moje pomoći. Bio sam jak, spretan, trenirao sam, igrao se sa decom, a onda odjednom svega toga nema. Sve je nestalo kao gumicom obrisano. Život je ništa, danas te ima sutra nema, nikada se ne zna šta nosi noć, a šta dan. Teško je bilo, i sada je. Doktori su bili iskreni i hvala im zbog toga, nisu me držali u zabludi. Jedino dobro u svemu ovome je što se nesreće ne sećam i nemam noćne more, spavam kao beba.
Zvonko je jak čovek, sa velikom voljom i disciplinom. Kada ima cilj pred sobom, ne odustaje. Pre je imao mračne trenutke, sada ne. Razmišlja pozitivno.
- Ponekad se zapitam čime sam ovo zaslužio. Ako nekome nisam pomogao, odmogao mu sigurno nisam. Pošto me je Svevišnji sačuvao, neka mi sada pomogne da stanem na svoje noge. Nadam se da ću prohodati, to je moj moto. Dodatnu snagu mi daju supruga i deca,  roditelji, familija i prijatelji. Zbog njih se borim, ne želim da ih obrukam. Uvek sam znao da sam jaka ličnost, nikada nisam imao tremu pred meč, ničega se nisam plašio. Sada treba da se pokažem. Jeste da sam pao, ali sam spreman i da ustanem. Želim da se moja porodica diči sa mnom. Bude mi teško jer se moja supruga Marina sada sama bori kroz život sa našom decom Mladenom i Magdalenom, a tu je i moja kćerka Tijana iz prvog braka. Oni mi dolaze jednom nedeljno u posetu, idu u školu, a ja ih učim da budu dobri, da slušaju mamu i da se ne stide roditelja već da budu ponosni. Tata je tu gde jeste, ali oni moraju da budu jači od mene. Dolaze mi i roditelji, brat i bratanci, prijatelji, svi su uz mene.
Golman, koji je pre dvadeset godina sa “crveno-belima” bio svetski klupski prvak, priznaje da je veliki vernik.
- Verujem u Boga i sudbinu, u ono što vidim, a ne što čujem, i iznad svega verujem u oporavak. Davno bih otišao iz banje da nije tako. Nikada nisam išao linijom manjeg otpora, uvek sam bio borac. Čovek nije ni svestan šta sve može da istrpi dok ga ne zadesi neka muka.
Dejan Stanković
, Zvonkov kum i kapiten našeg nacionalnog tima, pokazao je da ima veliko srce. Stalno je u kontaktu sa svojim kumom, pokriva sve troškove lečenja i pruža mu veliku podršku.
- Jedan je Deki. Nažalost, u ovakvim situacijama čovek vidi ko mu je iskren prijatelj. Kada jetrebalo da izađem iz bolnice u Nemačkoj, Dejan je obezbedio čarter let do Beograda. To nikada neću zaboraviti. Iza svih mojih prijatelja stoje dela. Zahvaljujući njima, ovde imam sportski kanal pa gledam sve utakmice, navijam za moj klub i nadam se da će biti prvaci države, gledam i filmove koje su mi doneli, tako mi vreme brže prolazi. Da nije Dekija, mog menadžera Dejana Veljkovića, Saleta Jankovića, “Crvene zvezde”, “Anderlehta”, televizije “B92”, koja je snimila serijal o meni pod nazivom ,,Više od života”’, ne znam šta bih. Ta emisija se bavi pobednicima, a ja jesam pobednik. Kada sam bio igrač, nije mi bila potrebna pažnja, jer sam bio zdrav, najbolji, sada mi je drago što znam da nisam zaboravljen. Uskoro će mi doći u posetu iz “Zvezde” i “Partizana”. I moji nekadašnji rivali na terenu se brinu za mene. To je lepo. Hvala im na tome, zdravlje nema cenu. Daće Bog da se oporavim, a posle ću znati šta dalje.

Piše: Tijana Dimitrijević

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin