Još prije 5000 godina su ljudi u Mezopotamiji nanosili prah mrvljenog poludragog kamenja na usne i oči.
Stari Egipćani su, na primer, koristili kanu da bi svojim usnama dali neouobičajenu boju. Prema Meg Cohen Ragas i Karen Kozlowski (njihovoj knjizi, “Read My Lips: A Cultural History of Lipstick”) stari su Egipćani koristili i crvenkasto ljubičasti pigment jedne vrste smeđe alge koji u svom sastavu između ostalog sadrži živu, jod i brom, ne znajući da je potencijalno otrovan. Kleopatra je svoje usne bojila smesom dobijenom od usitnjenih mrava s dodatkom karmin buba od kojih je dobijala zagasito crvenu boju. Iako pojava prvog (kakvog takvog) make up-a ima ovako duboke korene, put do njene konačne i potpune društvene prihvaćenosti bio je dug i trnovit.
Ruž je svoju popularnost počeo dobjaati u 16. veku za vrjeme vladavine kraljice Elizabete I koja je unela u modu jako bleda lica i upadljive, skoro crne usne. Tada su se ruževi pravili od pčelinjeg voska i biljnih pigmenata. Thomas Hall, koji je imao dovoljno entuzijazma i slobodnog vremena, napisao je djelo “Gnusnost duge kose” (“Loathsomeness of Long Haire”, 1653.) i poveo narodni pokret čiji je stav o bojenju dijelova lica bio nešto kao “Đavolja rabota”, a za žene koje su bojile svoje usne se smatralo da pokušavaju ostatak, “poštenog sveta”, obmanuti i uhvatiti u zamku. Govorio je da one potpaljuju oganj strasti u srcima onih koji na njima zaustavljaju svoj pogled.
Britanski Parlament je 1770. godine doneo zakon o zabrani ruža za usne, izjavljujući da “se ženi, za koju se dokaže da je zavela muškarca i navela ga na brak koristeći kozmetičke proizvode, može suditi zbog veštičarenja.” U svojoj knjizi „Lipstick“, Jessica Pallingston kaže da je u 14. vrku kraljica Viktorija javno izjavila da je šminka nepristojna pojava. Na šminku se gledalo kao na nešto krajnje vulgarno; na nešto što koriste samo glumci i prostitutke. Kozmetika je tada bačena u drugi plan, a bedilo lica se smatralo modnim prioritetom skoro čitavo stoljeće.
Tokom II. Svjetskog rata nošenje ulepšanog i nasmejanog lica, potpomognuto od strane filmske industrije, donelo je puderu za lice i ružu za usne novi stepen uvažavanja. Za građanke zemalja pod utjecajem rata, “stavljanje novog lica” postalo je nešto kao patriotska dužnost i njihov skromni doprinos dizanju morala. Tridesetih godina 20. veka, industrijski lideri otvaraju prve salone lepote u kojima su se nudile usluge masaže lica i frizeraja te saveti za šminkanje. Upravo tad sve počinje ličiti na ovo danas, što je verujemo svima poznato!
Izvor: alfa-portal.com
Pročitajte još
Rastali su se kada je Nina imala samo mesec dana: Ćerka Aleksandre Radović nosi njegovo prezime
Aleksandra Radović ima ćerku sa poznatim biznismenom
20/05/2024
Saznajte višeSrećna sam u vezi kao nikad pre, tvrdila je Anabela Atijas 2011. godine. Te reči nisu se odnosile ni na Gagija Đoganija, ni na Andreja Atijasa, muškarce sa kojima se venčala
20/05/2024
Saznajte višePlato kod Geozavoda sinoć je bio krcat fanovima koji su uživali i veselili se uz dobro poznate hitove legendarnog benda, koji su beogradsku publiku bacili na noge
20/05/2024
Saznajte višeDa li “vreme leči sve rane” i zašto ne? Odgovor na ovo pitanje mogla bi da ima književnica Vesna Radusinović koja je ostala bez svog životnog oslonca
20/05/2024
Saznajte višeĆerka Darije Kisić proslavila 20. rođendan, svi kažu da je slika i prilika svoje majke
Ćerka Darije Kisić proslavila 20. rođendan
20/05/2024
Saznajte više
Komentari (0)